XXI VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNOGORSKI ISELJENICI U ŠVEDSKOJ
ZIDARI SOJSTVA, ČOJSTVA ,POŠTENJA , PATRIOTIZMA OD KOSIJERA DO ANGELHOMA
BITI CRNOGORAC NIKADA NIJE BILO SAMO PITANJE NACIONALNOG IDENTITETA.Biti Crnogorac je način života u kojem je utkano porodično vaspitanje , jer ljubav prema Crnoj Gori se uči u roditeljskom domu, to je osjećaj koji vremenske prostorne distance ne mogu umanjiti, jer počivaju na emociji koja se zasniva na kodeksima sojstva i čojstva i poštovanja prema svojim precima ,što nam se potvrđuje kroz životne priče mnogobrojne Crnogorske dijaspore i iseljenika koje grade ediciju VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA koja ima za cilj da članovi Asocijacije dijaspore Crne Gore u zajedničkim aktivnostima izbrišu prostornu udaljenost i svu različitost življenja u raznim zemljama prijema po svim kontinentima , stapajući svoje emocije u jedini putokaz ka izlazu iz beskonačnih tunela naših nemara koji će sačuvati od zaborava ljubav prema zavičaju u kojem su rođeni oni ili njihovi đedovi , jer zavičaj je svetinja, mjera za sve u životu, ljubav i ljepotu, prijateljstvo, nježnost, za dobrotu, uspjeh i budućnost.
ZIDARI SOJSTVA, ČOJSTVA , POŠTENJA, PATRIOTIZMA
Slušajući životnu priču Saše Vukova Rajkovića-Crnogorca koji živi u Švedskom gradu Angelhomu i njegove porodice koju ratna i politička dešavanja u ondašnjoj SFRJ nijesu mimoišla i koja su iz generacije u generaciju pokretala točak seoba koji su za posljedicu imali napuštanje porodičnog ognjišta i iseljavanja iz Kosijera u Lovćenac iz kojeg su više puta odlazili i vraćali se, zatim u Angelhom u Švedskoj i Zagreb u Hrvatskoj , sve do 1999.god. kad je Sašin otac Vuko odlučio da se vrati u Crnu Goru zboreći “IDEM TAMO ĐE MI NIKO NE MOŽE REĆI DA SAM STRANAC “ , potvrdila mi se opravdanost mog predloga koji sam dala 2017. god.kao član prve formirane komisije (kad je država Crna Gora tj.njena Vlada preko Uprave za dijasporu počela sa dodjelom nagrada pripadnicima dijaspore-iseljenicima i organizacijama dijaspore-iseljenika ), da predložena nagrada u obliku diska sa izgraviranim reljefom Crne Gore iz koje idu zraci ,koji simbolično predstavljaju puteve –odlaske iz Crne Gore , se uradi i na poleđini diska kao simbolika povrataka tj. iz koje god države pogledaš na Crnu Goru da vidiš ne samo odlaske iz nje, nego i povratke u nju.
Pisati o bilo kojem nasljedniku Đura Rajkovića iz Kosijera (Njeguši) znači pisati o crnogorskom iseljeniku koji svoju iskustveno bogatu životnu priču boji bojama patriotizma i izraženim identitetskim pripadnostima svom crnogorskom narodu kojem pripada , koji nijesu umanjile vremenske i prostorne distance, kao i mnoge životne teškoće kojima su bili izloženi u dosta slučajeva samo zato što su bili iz Crne Gore i što su s ponosom isticali svoju nacionalnu pripadnost Crnoj Gori .
Saša Vukov Rajković , živi u Švedskom gradu Angelhomu u kojem je i rođen 1971.godine, kaže da su dugi iseljenički put njegove porodice otpočeli đed Đuro i baba Dara , koji su davne 1948.godine sa mnogim Crnogorskim kolonistima se iselili iz rodnih Kosijera u tadašnji Sekić (današnji Lovćenac) .Imali su četvoro đece , koje su dobili nakon umiranja prva dva sina. U skladu vjerovanja da imena đece određuju njihove sudbine nakon Olge, drugoj kćerki dadoše ime Stanka da stane umiranje muške đece, zatim se rodila treća kćerka kojoj dadoše ime Nada kao nada da će na svijet doći i muški nasljednik. Njemu dadoše ime Vuk, da bude bude zdrav , otporan i opstane u životu ne zaviseći ni od koga i da vazda bude prvi među jednakima. Život je kasnije pokazao da je stvarno bilo tako.
Od Đurove i Darine đece danas u Vojvodini, Švedskoj, Švajcarskoj i Njemačkoj živi 19 unučadi i jedno praunuče.
Saša sa posebnom ljubavlju , ponosom i sjetom priča o svom ocu Vuku, koji je rođen u Lovćencu 1950. godine koji je uspomene na svoje djetinjstvo j vezao za to mjesto u Vojvodini koje su nakon Drugog svjetskog rata naselili crnogorski kolonisti. Vukovi roditelji Đuro i Dara 1962.godine donose odluku da se isele u Švedsku u kojoj on stasava u fizički jakog i temperamentnog mladića , koji je sa svojim najboljim drugom Nikolom Perovićem , koji je takođe porijeklom iz Cuca, a rođen u Lovćencu , dosta često ulazio u obračune sa ustaškom i četničkom emigracijom . Iz tih obračuna u većini slučajeva fizičkih „Prinčevi iz Crne Gore ” kako im je bio nadimak , su izlazili kao pobjednici.
1967.godine Vuko upoznaje ljubav svog života Miru, hrvaticu iz Švedske koja mu je spasila život kada su mu četnici pripremali likvidaciju u gradskom parku Angelhoma. Iako vrlo mladi , sklopili su brak. Vjenčanje je obavljeno u ambasadi SFR Jugoslavije u Stokholmu. Kumovi su im bili Crnogorci Nikola Perović i Joko Dapčević jugoslovenski diplomata u Švedskoj,koji je porijeklom iz Crne Gore čija se porodica iselila nakon Drugog svjetskog rata u Feketić-Vojvodina.
Vuko i Mira Rajković su u Angelhomu dobili sina Sašu 1971. godine i ubrzo nakon toga se vraćaju u Lovćenac .Vuko svoje naslijeđeno imanje u Lovćencu daje sestri Olgi i sa svojom porodicom odlazi u Zagreb nastavlja školovanje, završava Ekonomski fakultet i kasnije ima uspješnu poslovnu karijeru u “INI” .
Vuko i Mira imaju tri sina , koji su pošli očevim stopama , uspješni su biznismeni sa izraženim patriotizmom kojim promovišu Crnu Goru u Švedskoj i Švajcarskoj u kojoj danas žive. Saša živi u Angelhomu , Marko takođe živi u Švedskoj u Malmeu šef je marketinga u Telekomu i Fabijan živi u Švajcarkoj u u Cirihu je direktor je UBS banke.
“20 godina smo živjeli prelijepim životom u porodičnoj kući u Zagrebu , u kojem je moj otac izgradio reputaciju uspješnog, pravednog i omiljenog “Crnogorca".Taj dobri i lijepi život je trajao sve do 1991. godine , kada je u Hrvatskoj počeo “Domovinski rat” -oružani sukob koji je vođen od 1991. do 1995. god. između hrvatskih i srpskih snaga u sklopu jugoslavenskih ratova koji su bili posljedica raspada ondašnje SFRJ “, nastavlja svoju priču , koja izaziva tužna sjećanja na prijetnje izazvane Vukovim izraženim integritetom i u tim lošim vremenima je bio samo svoj , ne prihvatajući kompromise bilo koje vrste,zboreći da je “ROĐEN KA CRNOGORAC I UMRIJEĆE KAO TAKAV”.
Saša je odlsužio vojni rok 1989/90 u JNA , prvo u Bileći završavajući školu za rezervne oficire, a zatim završava obuku za diverzantske jedinice u Pančevu.Što je bio razlog da su 1.jula 1991.godine u njihovu porodičnu kuću došli pripadnici KOS-a da ga mobilišu. Saša te noći , nije bio u kući i otac Vuko ga savjetuje da se pridruži bratu Fabijanu koji je već godinu dana živio u Švajcarskoj.Saša odlazi u Švajcarsku, a zatimu Švedsku ,a majka, otac i brat Marko ne mogavši istrpljeti stalne pritiske sa nekoliko kofera se vraćaju u Lovćenac. Kuća u Zagrebu je provaljena, opljačkana i loši ljudi , dojučerašnji “prijatelji” koji su prijateljstvo zamijenili mržnjom su odnijeli sve, a Njegoševu sliku, koju je 1978. naslikao umjetnik Želimir Vrbanc, iśekli su nožem . Jedan od prvih komšija Rajkovića u Zagrebu je uzeo i sačuvao sliku i kasnije je poslao u Švedsku, koju je Vuko odnio na Cetinje na restauraciju. Danas ona ukrašava životni ambijent i stoji na posebnom mjestu u kući Saše Rajkovića u njegovom rodnom gradu Angelholmu. Kolika je ljubav prema Crnoj Gori i svakom simbolu njene suverenosti potvrđuje crnogorski grb isklesan u kamenu, koji je Saši poklonio otac Vuko , koji stoji na fasadi Sašine kuće u Švedskoj , pored ulaznih vrata i dočekuje goste zajedno sa ovim ponosnim Crnogorcom.
Vuko je dolaskom u Lovćenac dobio ponudu za posao u SIV-u (Savezno Izvršno Vijeće), što on odbija i uz finansijsku podršku sestrića , sa porodicom odlazi ponovo u Švedsku, u kojoj se već nalazi i Saša. Spajanjem porodice , nakon 5 godina dobijaju državljanstvo. Vuko otvara firmu za uvoz i izvoz i 1999. godine , nakon što je prikupio novac , da vrati pozajmicu sa kojom je pošao u Švedsku, donosi odluku da se vrati “TAMO ĐE MI NIKO NE MOŽE REĆI DA SAM STRANAC” kupuje kuću u Ljutoj –opština Kotor , koja je od tog dana oaza mira, ljubavi i porodičnog okupljanja mnogobrojne porodice Rajković .Nakon preseljenja u Crnu Goru 1999.godine menadžment “INE” iz Zagreba ga kontaktira nudeći mu da bude direktor “INA CG”, što on prihvata i zajedno sa starim prijateljom i kolegom Ognjenom Dragovićem, porijeklom iz Metkovića,upornim radom stvaraju poslovnu imperiju i bez obzira na sve beuspješne pokušaje destabilizacije njihovog prijateljstva i zajedničkih poslova u tom preduzeću su dočekali penziju.
Vuko Rajković je u Crnoj Gori poznat ne samo kao uspješan poslovan čovjek, već i kao iskreni pripadnik suverenističkog bloka koji je u mnogim životnim situacijama pokazao ljudsku hrabrost , prepoznajući potrebe svog naroda uz poštovanje istorije i tradicije Crnogorskog naroda , dao je nemjerljiv doprinos u obnovi Crnogorske državnosti 2006.godine kojom je potvrđena istina o crnogorskoj multinacionalnoj, multikulturalnoj i multivjerskoj toleranciji i razumijevanju. Čvrsto stojeći iza svojih beskompromisnih uvjerenja da obnavljajući državnost Crne Gore, pravoslavni Crnogorci moraju obnoviti i svoju Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu kao temeljni dokaz Crnogorske nacije i države ,smatrajući da narod bez svjetovne i duhovne vertikale nije slobodan su bili razlozi da 2007. godine bude ktitor za izgradnju Crkve Sveti Petar Cetinjski Čudotvorac u Starom gradu u Kotoru, u kojoj su 2008. godine organizovali dvojno vjenčanje njegovi sinovi Saša i Marko sa suprugama koje su iz Zagreba i Beograda, u kojoj su krštene Sašine tri kćerke Petra, Tea i Filipa.Vuko Rajković je nakon teške bolesti, sahranjen 2019.godine u porodičnoj grobnici u Kotoru.
DOBAR TIM ,GRADITELJ USPJEŠNOG ŽIVOTA
Saša Vukov Rajković , za sebe tvrdi da u mnogo čemu liči svom ocu Vuku i zbog toga je vrlo ponosan. Iako rođen u Švedskoj , svoje djetinjstvo i ranu mladost je proveo u Zagrebu. Uz školovanje se bavio i sportom. U savate boksu je bio juniorski reprezentativac Jugoslavije. Za Zagreb ga vežu lijepa sjećanja u njemu je upoznao ljubav svoga života, Sunčicu sa kojom je izgradio porodično gnijezdo u Švedskom gradu Angelhomu. Sunčica je u Švedskoj završila Prehrambeni fakultet , a Saša je 7 godina radio kao prevodioc u Domu za neurološka oboljenja. Supružnici Rajković otvaraju svoje dvije private picerije , sa kojima grade vrlo uspješnu karijeru u ugostiteljstvu , punih 17 godina .2006. godine su bili prvaci Skandinavskih zemalja u pravljenju pice,u to vrijeme Švedska štampa je pisala u više navrata da su napravili najskuplju picu na svijetu, na kojoj je bilo zlata, kobe govedine i mnogo toga, ali glavni sastojak je bila njeguška pršuta. Od 2007. do 2011.god. bračni par Rajković su bili učesnici mnogih svjetskih kulinarskih prvenstava i pica olimpijadama na kojima su osvojili više medalja . Saša je dva puta bio prvak za śeverne zemlje ,a u Ginisovu knjigu rekorda je ušao u rastezanju pica tijesta. 2011.godine prodaju picerije i okreću se novim poslovima,u kojima ponovo bivaju vrlo uspješni.
Saša ima svoje privatno lovište, uspješan je lovac i dobar strijelac. Član je najpoznatijeg švedskog lovačkog društva koje organizuje prestižni „Lov na kralja” - losa, kralja skandinavskih šuma. U Crnoj Gori je član Streljačkog kluba „Nikšić”. Saša posjeduje svoju “mesaru za lov”u kojoj je snimljena jedna sekvenca prvog filma u švedsko-crnogorskoj koprodukciji „A Balkan noir” režisera Dražena Kuljanina, koji je snimljen 2017. godine, u kojoj se Saša pojavljuje u kraćoj ulozi.
Saša se danas uspješno bavi prevodilačkim poslovima kao i prodajom nekretnina u Crnoj Gori koje nudi švedskim klijentima, na taj način promovišući matičnu državu kao povoljnu investicionu destinaciju.
Saša za sebe i suprugu Sunčicu , kaže “MI SMO DOBAR TIM”, koji je zadnjih devet godina hraniteljska porodica , koja se bavi zbrinjavanjem đece od druge do sedamnaeste godine. Specijalizovani su za prihvat đece ovisnike i đece sa dijagnozom .Poznati kao dežurna porodica -“porodica za hitne slučajeve” , spremni za prihvat đece i usred noći. “Mi ih ne usvajamo, nego prihvatamo đecu koja su samo privrameno izmještena iz svojih porodica zbog nasilja ili neadekvatnih uslova za boravak,pa kada se uslovi i ako se normalizuju u prirodnoj porodici oni budu vraćeni roditeljima ili ih pripremamo za usvajanje” objašnjava Saša, naglašavajući da su on i Sunčica prihvativši se poziva hranitelja , prigrlili i u okviru svoje porodične topline uz svoju biološku đecu Teu i Filipu vratili mnogobrojnoj đečicu osmjeh na lice, siguran korak ka humanijem odrastanju , obogaćen iskustvom ljubavlju i srećom.
Saša ima tri kćerke. Najstarija Petra je završila učiteljski fakultet u Zagrebu, sa porodicom živi u Minhenu-Njemačka i radi kao vaspitač u obdaništu.Druga Sašina kćerka Tea , ima 21 godinu, zadnje dvije ipo godine živi u Njemačkoj , đe radi kao profesionalni jahač konja i trener konja za prodaju i takmičenje u discipline skoka sa preponama. Od 5 godine se bavi jahačkim sportom.
Jahanje je zapravo težak, nepredvidiv i izazovan sport. To je jedina Olimpijska disciplina u kojoj se takmičarski zadatak izvodi ne uz pomoć, već u partnerstvu sa konjem. Konjički sport razvija kod đece poseban odnos brige za drugoga, jer jedino u idealnom partnerstvu konj i jahač ostvaruju prijeko potrebnu sinergiju koja ih dovodi do rezultata. Takođe od samih početaka jahači se uče da brinu o konjima, da ih hrane, čiste, šetaju, uljepšavaju. Sašina najmlađa kćerka Filipa , ima 15 godina , uz školske obaveze koje završava sa uspjehom , takođe se bavi jahačkim sportom . Ima svog konja , o kojem se sama brine i sa kojim trenira 7 dana u nedelji. Ambiciozna, hiper aktivna, veliki "diplomata" uz to vrlo umiljata “postiže sve što zamisli” je mezimica bračnog para Rajković.
Saša Vukov Rajković je pokrenuo inicijativu za osnivanje Crnogorske Pravoslavne Crkve u Švedskoj, kao i obnavljanje CPC u Kosijerima- zavičaju Rajkovića. Te aktivnosti su privremeno zaustavljene zbog pandemije Covida 19.
Saša ponosno korača putevima koji su za njega istrasirali otac Vuk , đed Đuro i njihovi preci koji su svoje živote ugradili u temelje današnje suverene Crne Gore.U razgovoru o njegovom životu i životu njegove porodice , dotaknemo se i dnevno političkih tema u Crnoj Gori “ Mi između sebe možemo se svađati i neslagati se po mnogim pitanjima, ali pred strancima nikada ne možemo reći sem ono što jeste istina da je Crna Gora najljepša zemlja na svijetu . Dok god sve i svašta kritikujemo ne nudeći rješenje problema , jer staro je pravilo, "ako nešto kudiš, moraš nešto i da ponudi" ,osjećajući potrebe svog naroda koje moraš da razumiješ i poštuješ, u protivnom , ne možemo naprijed . Crna Gora je za Crnogorce bez obzira đe žive , mjesto rađanja i umiranja i samo od svih nas zavisi da li će biti država u kojoj se ostaje ili u koju se vraćaju njena mnogobrojna dijaspora i iseljenici.
Moramo se uzdati u znanje , poštenje i ljudski potencijal koji će racionalno gazdovati prirodnim bogastvima koji imaju potencijala za bogatiji, pravedniji život svih građana Crne Gore , koji se moraju prisjetiti kodeksa svojih predaka kojima su izoštravali i svoj um i naum kako živjeti sa drugima u poštovanju svih različitosti ugrađenih u temelje našeg doma Crne Gore” su riječi sa kojima je Crnogorac iz Švedske Saša Vukov Rajković završio svoju životnu priču.
Porodično vaspitanje koje se zasnivalo na kodeksima Crnogorskog sojstva, čojstva, poštenja i patriotizma su kreirali život , ponašanje i postupke pune uvažavanja prema Crnoj Gori Saše Vukova Rajkovića, od kojeg mnogi mogu da uče kako se voli i poštuje matična država.
Kad je neko dobar čovjek , kad svoj život boji bojama ljubavi i svog patriotizma prema matičnoj državi , kad zna ko je , što je i odakle je ne mogu ga učiniti lošim ni zla vremena , ni loši-zli ljudi.
Vera Kirović
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore