XIX VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNA GORA U DUŠI, A TURSKA U SRCU
DOBRI I HUMANI LJUDI U VREMENU ZLA OD BIŠEVA DO BOSFORA
OD SLOGE SE STVARA SNAGA
Da je naša cjelokupna prošlost hronika besmislenih ratova u kojima su jači uništavali slabije, a pobjednici ispisivali pobjede , čije su posljedice živjele brojne buduće generacije, potvrđuju mi životne priče Crnogorskih iseljenika koje grade VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA. Prošlost ne možemo promijeniti, uvijek će biti dio nas, ne možemo uticati na događaje iz prošlosti, ali možemo uveliko na buduća dešavanja, što opet direktno zavisi od činjenja u sadašnjosti.Zato, zbog nas ođe i svih Crnogorskih iseljenika i njihovih nasljednika neđe „tamo „ prošlost ne smijemo zaboraviti ,iz nje nađimo motive za cjelokupnu društvenu katarzu jer jedino tako ćemo imati normalnu budućnost.
U vrijeme kad je rat u Ukrajini postao glavna vijest , kradući Siriji prve sekunde svjetskih dnevnika , razgovori sa Crnogorskim iseljenicima iz Istanbula su mi ulili nadu da ćemo za promjenu, svi pokušati ponovo biti ljudi… A biti čovjek, prvenstveno znači ići uspravnim hodom, putem koji smo popločali vlastitim moralnim načelima. Putem na kojem su svi ljudi isti, a njihova ljudska prava jednaka našima. Biti čovjek znači imati svijest i po tome smo bitno različiti od životinja, kao i po činjenici da smo jedino od živo biće na planeti koje nalazi smisao u ubijanju pripadnika iste vrste.
Crnogorski iseljenici u Istanbulu u većini slučajeva svoju egzistenciju grade na poslovima trgovine različitih roba sa razvijenom mrežom prodaje u mnogom zemljama , uključujući i Ukrajinu. Da se kroz posao mogu graditi i prijateljstva, potvrđuje mi Crnogorski iseljenik iz Biševa Yunus Bayraktar , koji je nakon saznanja o ratnim dešavanjima na teritoriji Ukrajine, pozvao svoje poslovne saradnike iz te zemlje, otvarajući im vrata svog doma u Turskoj. 23. April se u Turskoj proslavlja kao Dan nacionalnog suvereniteteta i djece, pa je Yunusu poštovanju tradicije sa željom da vrati osmjeh na lice svojoj maloj gošći, izbjegloj od strahota rata u Ukrajini , napravio proslavu posvećenu toj djevojčici, pokazujući svoju humanost I čovjekoljublje.Yunus je iz rodnog Biševa I roditeljske kuće ponio ubjeđenja da je humanost vatra spasa, baklja nade,zvijezda koja se ne gasi, pruga koja sve vozove bez voznog reda iz beznađa na kolosjek života vraća...
Yunus Bayraktar je rođen 1950.godine u selu Biševo, opština Rožaje, u porodici Rašita i Džane Redžović, koji su imali šestoro đece:Abdula, Bećira, Mejremu, Sulejmu, Hajrudina i Yunusa,od kojih ima 11 unučadi , od kojih danas stasava u Istanbulu njih desetoro iz III generacije .
Rašit i Džana su mušku đecu školovali shodno ondašnjim mogućnostima , a i običajima . U porodici se kao anegdota prepričava , da je prilikom upisa u matične knjige Yunusove sestre Sulejme, matičar se našalio sa Rašitom , zboreći” Nek je živa i zdrava i dabogda radila ko kondukter” . Kako je Rašit preminuo 1955.godine, kad je Sulejmi došlo vrijeme za upis u osnovnu školu, majka Džana se prisjetila tih riječi i “da se ta šala nebi obistinila i da joj đevojka ne bi otišla u konduktere” , nije je upisala u školu. “Zahvaljujući” toj šali Sulejma je ostala nepismena , ali je kasnije u Istanbulu podižući svoju đecu insistirala da se svi obrazuju i njeno četvoro đece je završilo fakultete.
Yunus je završio Osnovnu školu”Milun Ivanović u Biševu , njegova omiljena nastavnica je bila Jelisavka Djurišić (zvana Lela), sa kojom se Yunus susreo nakon 40 godina , o tom lijepom događaju priča: “ Kada sam jednom prilikom otišao u Rožaje, sreo sam mog dragog i veoma poštovanog prijatelja, prosvjetnog radnika, pisca i pjesnika Zaima Azemovića, sa kojim smo proveli nekoliko divnih sati, te uz priču dotakosmo se i do mojeg školskog doba u Biševu, mom rodnom mjestu. Pohvalio sam se kako sam bio jedan od boljih đaka i kako me je moja razredna Jelisavka Đurišić mnogo voljela. Od Zaima sam saznao da ona sada živi u Kraljevu , da se sa njom po nekada čuje te ako hoću može me povezati sa njom Ne mogu opisati emocije nas dvoje kada smo se čuli poslije dobrih četrdeset godina . Tu je bilo i radosti i plača uz prisjećanje na neke događaje iz divnih prošlih dana. Kada je upitala za moju majku Džanu, opet smo oboje zaplakali jer i ona je nju veoma voljela i poštovala. U povratku za Istanbul, svratili smo u Kraljevo (sa mojom zenom i sa bratom i njegovom zenom), susreli se sa mojom nastavnicom Lelom i njenim suprugom, i proveli nevjerovatno lijepe sate koji se ne mogu opisati. Nastavnica Lela je bila neizmjerno srećna , pozvao sam je da ona i njen muž budu moji gosti u Istanbulu. Na žalost, nijesu se osjećali spremni na tako dugi put, te ja rekoh kad se odluče na takav put, ja ću sa autom doći po njih! No na žalost, zbog nekih njihovih životnih-porodičnih okolnosti, nijesam imao tu čast da ih dočekam na Bosforu, ali im svake godine čestitam Dan učitelja.”
Yunus je završio industrijsku tehničku školu “Tvrtko Bijelić” , koju je Željezara “Boris Kidrič” iz Nikšića otvorila za školovanje kadrova za svoje potrebe. U školi su se obrazovala tehnička zanimanja u elektro, mašinskoj i metalurškoj struci.
1968. godine majka Džana u poštovanju volje svog pokojnog supruga Rašita , odlučila da se iz Biševa sa đecom iseli u Tursku.Yunus se prisjeća “To je bilo davne 1968 godine kada je naša hrabra majka Džana okupila svoje prilično odrasle šestoro đece pa ih povela u neizvijesnost i novi život u Istanbulu . Majka Džana, imala je želju da svoju đecu prvo školuje i da ih makne sa tog prostora gde su uvijek bile bitke i ratovi jedan za drugim. Naš otac , Rašit , preživio je i Osmanlijsko povlačenje ,te Prvi i Drugi svjetski rat, zato je uvijek maštao o tome kako da svoju đecu makne sa Balkana , govoreći da će tu uvijek neko sa nekim ratovati. U poštovanju želje svog pokojnog muža majka iste ispunjava 1968 . godine . Tamo ,u to vrijeme daleku Tursku, đe se ne govori našim jezikom , uz mnogo teškoća stvaramo za sebe i svoje nasljednike novi način života. U početku je bilo teško, ali sa upornim radom , uspjeli smo da razvijemo svoje biznise. U Kapali čaršiji smo držali radnje za prodaju kože i zlata, do vojnog puča i prevrata osamdesetih, kad je nastupio težak period. Tada odlazim u Austriju i Njemačku , otvaram svoju građevinsku firmu i tamo radim 10 godina. Nakon povratka u Tursku , sa braćom otvaram fabriku tekstila za domaćinstvo, koji plasiramo na tržišta Balkanskih zemalja, Rusije, Poljske, Ukrajine, Arapskih zemalja. Danas naša đeca , polako preuzimaju porodični biznis “
Yunusova supruga Turkan , je rođena je 20.12 1957.godine na peronu željezničke stanice u Raškoj, đe su njeni čekali voz kojim su trebali da se isele za Tursku, zato su joj dali ime Turkana.
OD SLOGE SE STVARA SNAGA
Svoj patriotski aktivizam Yunus Bayraktar, gradi na kosmopolitskim stavovima , koje želi da ovjekovječi kroz pisanje knjige o životu u Istanbulu i međuvjerskim razlikama. Član je udruženja Montenegro Karadag iz Istanbula i rado viđen u svim drugim organizacijama , kojima se promoviše zajedništvo i međunacionalni sklad, po čemu su u svim iseljeničkim sredinama prepoznati Crnogorski iseljenici iz Biševa. Upravo Yunusovi bratstvenici Redžovići (kao najstarije bratstvo u Biševu) iz Mjesne zajednice Biševo –opština Rožaje 2019.god. su pokrenuli inicijativu da se ovoj lokalnoj zajednici vrati status opštine, prvenstveno zbog neslaganja sa dnevno političkim aktivnosima određenih nacionalnih partija iz tog kraja . Jer Biševci su orjentacije crnogorske ,matica im je Crna Gora u kojoj su “ svoji na svome” i osuđuju svaki vid raspirivanja nacionalnih mržnji . Sem stanovništva Biševa, ideji da se Biševu vrati status opštine pridružilo se oko 470 Biševaca –Crnogorskih iseljenika koji žive u Turskoj, Njemačoj, Švajcarskoj, Švedskoj , drugim zapadnim zemljama. Oni su postigli dogovor da 30 procenata svojih ukupnih godišnjih budžeta ulože u razvoj Biševa. Povodom ove inicijative u Njemačkoj je osnovan Fond za razvoj Biševa .
Yunus Bayraktar je 2016. godine bio u Podgorici na Konstitutivnoj sjednici Savjeta za saradnju sa dijasporom Vlade Crne Gore , što ga je iniciralo da kaže “Veoma uvazeni moji zemljaci, đe god da ste, još uvijek osjećam duboko u grudima , toplinu one divne pjesme “Crna Goro, majko mila”koju je zapjevala, ona divna Crnogorka (Dušanka Belada) , na otvaranju našeg sastanka 27.07. 2016. u Podgorici! İako sam ja kao dijete, davno, davno otišao iz tog mog rodnog kraja tamo neđe, đe su ‘drugi’ mislili da ću imati ljepšu budućnost ipak , onog trenutka, osjetio sam neizmejrnu želju za njim! No, toliko o tome, jer se zna da je zavičaj mjera za sve u životu ! Ovdje želim da opišem kako ja vidim tu našu ‘Crnu Goru, majku milu’, zajedničku domovinu. Ona se, ‘sa mog prozora’ vidi -mala, lijepa, kao neka mlada srna koja je novo prohodala, na nekom livadku okolo koga se kreću gladni vuci čiji je apetit postigao opasni nivo, gledajući na to Jadransko more, na luke koje bi im pomogle da se otvore prema svijetu pa, i oni koji bi htjeli da to more i okolina bude samo jedan nepodijeljeni prostor, kako bi ‘nekim drugim’ spriječili izlazak na svijet, pa i isto neki treći, koji bi tamo našli prostora za svoje ‘mutne namjere’ i td., itd...! Nažalost, ona je bila, bar u tih poslednjih hiladu godina kroz istoriju Balkana uvijek na takvom mjestu, ‘djavoljem guvnu’, gde su se provincijske vjere i u opšte civilizacije, uvijek ukrštale pa čija su leđa bila jača otuda je i jači vjetar duvao. Ti vjetrovi sa raznih pravaca neposredno su uticali na zivot tamošnjih ljudi koji su uvijek morali da se postavljaju prema trenutnoj situaciji, da mijenjaju običaje pa čak i vjeru, da bi se posle na taj način dijelili i tako ostavljali prostor za medjusobnu mrznju i neprijateljstvo. Upravo od tih ljudi, koji su se, pod takivim i sličnim uticajima, iseljavali po svijetu danas bi se moglo osnovati joş nekoliko ‘Crnih Gora’! Drugim riječima kazano;, Nas, koji smo tokom vremena iselili iz tih prostora današnje Crne Gore, ima nekoliko puta više Ja joş jednom çestitam svima onim koji su došli na onu sjajnu ideju okupiti nas koji imimo tamošnje zajedniçko porijeklo. To je pravi potez đe dvije strane (mislem na Vladu Crne Gore i na nas koji tamo imamo svoj koreijen), imaju obavezu da ujedine snage i tako da, umjesto te ‘mlade i nejake srne’, osnuju jednu ‘çvrstu voçku, koja se ne slomi, al’ zube polomi’! Kako to postići? Mislim da svaki od nas ima svoje ideje koje treba nekako ujediniti , naći najljepše tako da taj tamošnji narod ima priliku da radi, da se sigurno i ravnopravno osjeća i da na taj način bude srećan i zadovoljan! Uvjeren sam da je to svima nama zajednički cilj koji bi svima nama neizmerno odgovarao! Ja lično sam uvjeren u veliki potencijal Crnogorskih iseljenika toliko da su u stanju izgraditi joş nekoliko ’Crnih Gora’, ali da bi se to ostvarilo postoje barijere koje nisu tako neprohodne. Naprimjer, nedostatak infrastrukture u severnom dijelu C.G.,gde su putevi nedovoljni đe je aerodrum daleko, đe nema gasa struje, interneta itd. İtd. To sve bi trebalo da je naš zajednički problem jer, investitori koji bi sa tom dodatnom voljom za rodnim krajem rado tamo investirali, najviše to gledaju.”” Svoju životnu priču protkanu ogromnim patriotizmom prema matičnoj Crnoj Gori je Yusuf Bayraktar završio porukom “Mislim i vjerujem da je Crnoj Gori potrebno da vrati slogu među narodima, je rod sloge se stvara snaga države.”
Mislim i vjerujem da je krajnje vrijeme , da čujemo šta nam poručuju Crnogorski iseljenici i dijaspora , pošto je većina od nas odabrala blaženi osjećaj ignoracije problema koji nas godinama unazad vuku ka sve većim podjelama i neslozi? Možda je krajnje vrijeme da prestanemo sa prihvatanjem da narodni „izbori“ naše živote obesmišljavaju jeftinim sadržajima i političkim odlukama koje se donose u nekim drugim centrima moći koji relativizuju njihove zločine, izjednačavaju krivicu da bi svoju opravdali , tražeći uzroke „političkih kriza“ u svemu osim u njima i nama samima koji smo dozvolili mnoga nepočinstva zarad njihovih ličnih interesa , koji od nas napraviše posmatrače u vlastitom životu , uzdajući se valjda u selektivnost ljudskog uma koji pamti samo dobre stvari, a loše zaboravlja da bismo mogli ostati normalni u nenormalnom vremenu?Ili je počelo to očekivano normalno vrijeme sa nekim novim „vjetrovima“ , koji godinama gurane probleme „ispod tepiha“ iznose na svjetlo dana koje bi konačno trebalo da utiče da naš životni prostor dobije privid bezbrižne svakodnevice sa novom nadom, jačom voljom u iskonskoj borbi za prosperitet Crne Gore i svih njenih naroda ?
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore