XVII VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNOGORSKI ISELJENICI U MAKEDONIJI –„MI NIJESMO NI SRBI, NI BOŠNJACI , NI „OSTALI“ ...MI SMO CRNOGORCI „
VJEČITI BORCI PROTIV MUKE , NEMAŠTINE I OČUVANJA SVOJE PRIPADNOSTI CRNOJ GORI
Prve migracije Crnogorskih iseljenika su prvi put zabilježeni u Makedoniji nakon stvaranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca .Sljedeći period doseljavanja Crnogoraca u Makedoniju dogodio se neposredno iza završetka Drugog svjetskog rata, odnosno poslije formiranja nove Jugoslovenske države. Ustavom SFRJ iz 1946. je bilo regulisano poštovanje vjerskih sloboda. Jedno napisano , u praksi sprovođeno sasvim drugo .( Vrlo poznato djelovanje ne samo u vrijeme SFRJ , nego i kasnije u zemljama koje su nastale njenim raspadom ).
Od 1952. u Crnoj Gori je otpočela intenzivna antireligijska kampanja,muslimani su u strahu od ponavljanja istorije, pamteći zlodjela koja su preživljavali , naročito ona koja su preživjeli u II svjetskom ratu, kao i u prve poratne godine, pod presijom nacionalističko politike koja je imala za cilj dalje pokušaje njihove asimilacije i denacionalizacije, koji su se rađeni preko ataka na njihovu tradiciju, vjersko-kućnu intimu, rušenje džamija, preoravanja grobova, oduzimanja vakufske imovine , atacima po jeziku, kulturi, tradiciji i načinu života, izloženi daljem ekonomskom propadanju i zaostajanju, bili prisiljeni na iseljavanja sa vjekovnih ognjišta .
Podršku u odluci o iseljavanju su nalazili u “Džentlemenskom sporazumu “ kojim su Vlade Jugoslavije i Turske 1953. g. aktuelizovale konvenciju iz 1938.g. o iseljavanju “Turaka” iz Jugoslavije. Dogovor dvije Vlade nije nikada ratifikovan, zbog ekonomskih klauzula, pa je zbog toga bio “Džentlmenski sporazum”. Ova interna konvencija nikada nije poništena.
Pribavljanje vasike , prodaja zemljišta u bescenje je pratilo odricanje od jugoslovenskog državljanstva , pa se svaki dalji pokušaj “brige” sa jugoslavenske strane smatrao miješanjem u unutrašnje poslove turske države. Turska je, kao i Jugoslavija, znala da među onima koji žele da se isele nema mnogo etničkih Turaka, ali se, zbog međudržavnih dogovora i “viših” ciljeva nije pravio problem. Jugoslaviji je odgovaralo da ode što više muslimanskog stanovništva, kao i Turskoj, s obzirom na njena ogromna, nenaseljena prostranstva..
Prvi poslijeratni talas iseljavanja je išao preko Makedonije. Dio ovih iseljenika je uspio da ode u Tursku dok je dio, zbog zatvaranja granice, ostao i trajno se naselio u Makedonij kupujući zemlju od onih koji su se iselili za Tursku (Prilep, Dolneni, Lažani, Veles i Skopje).
Nakon toga , ponovno iseljavanje Crnogoraca u Makedoniju je bilo neposredno iza katastrofalnog zemjotresa u Skoplju, poslije 1963. godine, i to uglavnom Muslimana sa sjevera Crne Gore. Tada su formirane i posebne enklave oko Skoplja-Skopska Crna Gora (sela Ljubin i Donje i Gornje Konjare). U vrijeme druge Jugoslavije, Crnogorski iseljenici su samodoprinosima u Skopskoj Crnoj Gori podizali škole, ambulante, vodovod i gradili puteve. Radili su u gradskoj industriji, a živjeli od seoske poljoprivrede.
Prvi popis u FNRJ 1948. godine je u Makedoniji zabilježio prisustvo 2.348 Crnogoraca, po popisu iz 1981. godine bilo je 3.920 Crnogoraca, kao i Jugoslovena 14.000. Popis stanovništva 1991. godine registrovao je 10.000 Jugoslovena, i oko 4.000 Crnogoraca. Svi dalji popisi ne evidentiraju broj pripadnika Crnogorske manjine u Makedoniji, jer Crnogorci nijesu dobili status manjinskog naroda.
MI NIJESMO NI SRBI, NI BOŠNJACI , NI „OSTALI“ ...MI SMO CRNOGORCI , kažu Crnogorski iseljenici u Makedoniji koji su sebe i svoje nasljednike sačuvali od asimilacije. Oni sebe u etničkom smislu doživljava kao Crnogorce a u nacionalnu kao Makedonce .
Mada iz popisnih statističkih podataka vidimo da se njihov broj smanjuju iz godine u godinu , jer sada već stasava III i IV generacija potomaka Crnogorskih iseljenika koji ne govore Crnogorskim jezikom, ne poznaju Crnogorsku istoriju , a zbog evidentnih propusta i nebrige države Crne Gore za očuvanje njihovog nacionalnog identiteta povezanog sa matičnom državom , oni su podložni povezivanju svog identiteta sa dvije zajednice koje su u Makedoniji priznate i to Bošnjačku i Srbijansku.
"Polazeći od istorijskog nasleđa makedonske Samuilove države, kao i od istorijskog zajedništva makedonskog naroda sa Albancima, Turcima i pripadnicima etničkih manjina i od zajedničke borbe za slobodu... " Ovom rečenicom počinje preambula Ustava Republike Makedonije, koji je usvojen 1991. godine u skopskom Sobranju nakon održanog Referenduma o nezavisnosti Makedonije (18.septembar 1991. godine ) . Od tada do danas Ustav Makedonije je mijenjan 8 puta ( 1992., 1998., 2001., 2003., 2005., 2009., 2011. i 2019.) . U zadnjoj promjeni Ustava u preambuli se pravi projmena sem u nazivu i u dijelu građanskog karaktera države. Preambula glasi "Građani Republike Sjeverne Makedonije, makedonski narod i dio albanskog naroda, turskog naroda, vlaškog naroda, srpskog naroda, romskog naroda, bošnjačkog naroda i drugih".
Od proglašenja nezavisnosti Makedonije je prošlo 21., a od obnove državnosti Crne Gore 17. godina i u tom periodu se odlaže potpisivanje ugovora o priznavanju manjina između ove dvije države, što je onemogućilo da Crnogorci budu navedeni u preambuli Ustava kao jedan od ustavotvornih naroda u Makedoniji, što ima za posljedicu kolektovno isključenje pripadnika Crnogorskog naroda iz javnog života.
Bez obzira na sve manjkavosti u ne/dogovorima između matične i zemlje prijema,na njihovu brojnost u Makedoniji Crnogorci , predstavljaju nacionalnu manjinu, sa svim političkim pravima. A ona podrazumivaju pravo na sopstveni jezik, vjeru, informisanost, kulturni i tradicionalni život. Crnogorcima u Makedoniji je malo od toga omogućeno. Formalno Crnogorci imaju sva prava, a fakticki ona su im uskraćena.
Na sajtu Uprave za saradnju sa dijasporom i iseljenicima Crne Gore , evidentirane su ZAJEDNICA CRNOGORACA U REPUBLICI MAKEDONIJI, UDRUŽENJE MAKEDONSKO-CRNOGORSKOG PRIJATELJSTVA i SAVEZ ISELJENIKA IZ CRNE GORE U REPUBLICI MAKEDONIJI koji imaju za cilj da sačuvaju svoj kulturni, jezički, religiozni i etnički identitet .
VJEČITI BORCI PROTIV MUKE , NEMAŠTINE I OČUVANJA SVOJE PRIPADNOSTI CRNOJ GORI
Sa izraženim razočarenjem zbog nemogućnosti da se na popisu izjasni kao pripadnik Crnogorske nacionalne manjine u Makedoniji, Suada Šabanović makedonska Crnogorka rođena u Skoplja je počela priču o svojoj porodici , naglašavajući da oni nijesu ni Bošnjaci, ni Srbi, ni “ostali” nego da su Crnogorci porijeklom iz Bijelog Polja.
Iako su prošle godine od davne 1963.godine od kad su se njen otac Murat i stric Mulaz Šabanović iselili iz Bijelog Polja , tragajući za boljom egzistencijom , tražeći i želeći bolji život za sebe i svoju porodicu , uvijek su vođeni čežnjom i željom vraćali se i obilazili rodni kraj , koji im je dao pečat za cijeli život i koji se prenosi s generacije na generaciju koje se rađaju u Skoplju- Makedoniji.Suadin otac Murat se u Skoplju 1964.godine oženio Nusretom Đurđević, rođenom u Selu Mioče –Đurđevića Tara , koja je takođe sa svojom mnogobrojnom porodicom nastanila u Skoplju 1963.godine.
Iz veoma skladnog braka , punog međusobnog uvažavanja i poštovanja Murat i Nusreta Šabanović imaju troje đece Suadu, Senada i Senku , koji su im podarili troje unučadi. Suada I Senad žive u Skoplju, a Senka sa porodicom živi u Srbiji.
Suadin stric Mulaz se oženio Novo Pazarkom i imaju troje đece.
Ono o čemu je Suada sa posebnom ljubavlju pričala je priča o njenom đedu po majci Ibrahimu Đurđeviću i njegovoj mnogobrojnoj porodici koja se 1963. godine našla u Skoplju, sa ciljem da nakon dobijanja “vize” nastavi put ka Turskoj.
Opterećeni raznim predrasudama, podvrgnuti pritisku sa šovinističkim elementima, Suadin đed Ibrahim Đurđević i baba Felima su napuštili svoje poljoprivredno imanja i svoju kuću u selu Mioče na Đurđevića Tari sa namjerom iseljenja u Tursku . Ibrahim Đurđević je imao dva braka , iz prvog ima dvoje đece, a nakon smrti prve supruge ženi se sa Felimom Burdžević , sa kojom ima 14 đece od kojih su devetoro preživjeli. Njihovi nasljednici pričaju o dobroti I ljudskosti babe Felime , koja je svoju pastorčad prihvatila kao svoju đecu, iako je od njih bila starija samo desetak godina. Bračni par Đurđević je u Skoplje doveo svoju đecu: Aziza, Šefkiju, Ešefu, Nusretu, Hajru, Bajru, Ragiba, Aliju, Džafera , Sema i Azema , od kojih danas ima 105 nasljednika . Ibrahimovi i Felimini nasljednici većina živi u Skoplju,zatim u Švedskoj, Srbiji,Australiji, a njihova đeca Šefkija, Bajra i Azem su se vratili u Crnu Goru , đe žive sa svojim porodicama.
Suadin đed Ibrahim Đurđević je bio izrazito radan , pa je za kratko vrijeme nakon posjete Turskoj i odluke da sa porodicom ostane da živi u Skoplju , napravio prvo sebi kuću-“krov nad glavom “ , a zatim mnogim Crnogorskim iseljenicima. Na odluku da ostane da živi u Skoplju je uticalo da mu se Turska i uslovi tamo nijesu sviđeli, kao i mogućnost školovanja đece, prvenstveno muške , jer “đevojke je rano udavao, kako su tadašnji običaji i nalagali” “Đed je bio visok , goroštak , vedrog pogleda , dobre naravi . Poštenje mu je bilo na prvom mjestu , živio je samo od svog rada , radeći kao majstor za gradnju kuća. Ranije su ljudi bili ljudi sa jakim karakterom takav je bio i on. Nije htio da uzme penziju od države , smatrao je da je nije zaradio i da mu nije potrebna da će uvijek moći zaraditi i živjeti od svojih vrijednih majstorski ruku. Govorio da neće tuđe , da neće u njegovu kuću ono što nije on zaradio. Moj đed je oličenje poštenja i časti . takva je sva moja ujčevina,” s ponosom priča Suada.
Snovi čuvaju integritet ličnosti Crnogorskih iseljenika i onih koji žele da zaborave prošlost i onih koji bi da žive u prošlosti. I jedni i drugi kada dođu u novu sredinu, godinama sanjaju snove koji su isključivo vezani za prošla vremena. Snovima produžavaju život prošli da bi mogli da nastave da žive u “novom” životu.Tako je radila i Suadina porodica, tako radi i Suada, rođena u Skoplju , koja radi u dječjem vrtiću kao vaspitačica,podučava mališane o prvim igrama , slovima , pjesmama i kako da vole Makedoniju, a ona sanja Crnu Goru u koju bi se “sjutra preselila , kad bi našla odgovarajući posao” .Suada nije uključena u rad gore navedenih udruženja, razlozi koje je navela su sasvim opravdani i potvrđuju onu njenu rečenicu od početka priče da ona i njena porodica (a nijesu jedini) nijesu ni Bošnjaci, ni Srbi, nego su Crnogorci , kojima je uskraćeno takvo izjašnjenje u Makedoniji.Upoznata je sa svim zakonskim formulacijama “zajednica” ali smatra da Crnogorci u Makedoniji imaju pravo na svoj jezik, kulturu , tradiciju vrijeđa je što su svrstani u “ostale” . Bez obzira na razloge i uslove odlaska moje porodice iz Crne Gore, veze sa zavičajem nikada nijesmo prekinuli . Ni jedan dio svog nasljeđa koje su nam đedovi i očevi ostavili u amanet nijesmo isključili iz sebe i svojih života , koje živoimo ne samo u Makedoniji nego i u drugim državama i različitim kontinentima. Upravo u svojim Crnogorskim korijenima nalazimo nadahnuće da radimo na zbližavanju Makedonije i Crne Gore, a da to ni u jednom momentu ne remeti naše temeljno makedonsko opredjeljenje. Crnogorci iz Makedonije pamte, znaju i očekuju da Crna Gora prepozna značaj Crnogorskih iseljenika , da nas ne guraju i svrstavaju “kako kojoj politici treba “ i ne određuju po političkim cenzusima naše pripadnosti . Mi pripadamo Crnoj Gori , kao što i ona pripada svima nama koji je nosimo u svojoj duši” priču o sebi svojoj porodici Crnogorskih iseljenika koji žive u Makedoniji je sa osjetnom dozom ljutine u glasu završila Suada Šabanović.
Ako znamo da Crnogorski iseljenici koji žive kao nacionalne manjine u starim i novim formiranim državama nakon raspada SFRJ (Srbiji, BIH , Hrvatskoj) , predstavljaju dio crnogorskog naroda koji pripada tzv. “svijetu socijalizma” u kome je isticano da su nacionalna pitanja riješena i da su svi građani tih zemalja jednaki. Većina tih država je ratifikovala dva danas najznačajnija multilateralna međunarodna ugovora o pravima čovjeka (Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, 1966.g. i Međunarodni pakt o građanskim i političk im pravima, 1966.g.) i prihvatila dokumente o manjinama koje je usvojila Konferencija o bezbednosti i saradnji u Evropi (KEBS) 1990. godine.
Ostaje nejasno zbog čega Crna Gora nije tj. odlaže potpisivanje ugovora o priznavanju manjina sa Republikom Sjevernom Makedonijom ,što je dovelo do stanja da Crnogorska manjina u Makedoniji u statističkom smislu ne postoji , a njihova” zajednica “je u pravno-političkom smislu potpuno isključene iz javnog života .
Ostaje nejasno zbog čega Crna Gora uskraćuje pravo na državljanstvo Crnogorskim iseljenicima i njihovim nasljednicima, a na drugoj strani dodjeljuje državljanstva onima koji negiraju sve Crnogorsko u Crnoj Gori.
Bez obzira na sve promjene koje su se desile u Crnoj Gori na političkom, ekonomskom i kulturnom planu,ona se nije dovoljno posvetila onima koji su svoja vjekovna ognjišta morali napuštiti zbog razloga , koje svi mi moramo osuditi i potruditi se da se ne ponove, sa očekivanjem da Vlada Crne Gore preko svog nadležnog Ministarstva utiče na poboljšanje statusa i položaja pripadnika Crnogorskog naroda u Republici Sjevernoj Makedoniji.
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore