XX VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA CRNOGORSKA DIJASPORA I ISELJENICI U NJEMAČKOJ

XX VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA

CRNOGORSKA DIJASPORA I ISELJENICI U NJEMAČKOJ

PONOSAN NA PORODICU,PRIJATELJE, MATIČNU DRŽAVU , OSJEĆAM SE KAO CRNOGORAC I SVE SVOJE PRIPADNOSTI VEŽEM SA CRNOM GOROM , ZATO NEMAM NJEMAČKO DRŽAVLJANSTVO

Životne priče Crnogorskih iseljenika i dijaspore, koji grade ediciju VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJA OD DUŠE DO SRCA svojom emocijom pletu najdivniju mrežu zajedništva , tolerancije i iskazane pripadnosti državi Crnoj Gori , potvrđujući činjenicu da zemlja u kojoj smo rođeni živi u nama i sa nama svakog trenutka, bez obzira đe stvaramo egzistenciju. Zahvaljujući njoj mi postajemo ljudi svjesni svojih korijena, koji određuju sve naše pripadnosti .

CRNOGORSKA DIJASPORA I ISELJENICI U NJEMAČKOJ
Savezna Republika Njemačka je i danas najveće stecište crnogorske radne snage od svih zemalja Zapadne Evrope, bez obzira što je istorija na surov način pokazala da odnosi između Crnogoraca i Njemaca nijesu bili najprijateljskiji, ali je istovremeno pokazala da su njeni narodi vrlo uspješno sarađivali na kulturnom i ekonomskom planu.
Prvi ekonomski migranti sa naših prostora masovnije stižu u Njemačku još prije Prvog svjetskog rata, koji su posao našli u Njemačkim rudnicima. Priliv migranata se nastavio između dva svjetska rata, koji su se zapošljavali u Nemačkoj industriji, najviše u provinciji Vestfalija. Jedan broj naših iseljenika čistio je Nemačke šume i polja od mina, radio na nasipima i prugama. Izlaskom iz Jugoslavije većeg broja socijalista i komunista začeta je pojava političke emigracije. Prema podacima imigracionih službi broj jugoslovenskih građana u Njemačkoj bio je između dva svjetska rata u stalnom porastu (1925. godine 14.067; 1935 - 17.258; 1939 - 58.240). Pojava fasizma, kao i izbijanje velike svjetske ekonomske krize, izazvali su povratak u Jugoslaviju 82.297 jugoslovenska iseljenika, među kojima je bilo i onih iz Nemačke. Dio migranata se iz Njemačke u to vrijeme raselio se u Francusku, Belgiju, Holandiju i Italiju.
Tokom Drugog svjetskog rata, Jugosloveni su se obreli u Njemačkoj, prvo kao ratni zarobljenici, a potom kao emigranti i izbjeglice. Prema podacima međunarodnih organizacija, u Nemačkoj je 1945. godine bilo 45.000 lica iz bivše Kraljevine Jugoslavije. Prema drugim podacima iz Jugoslavije je odvedeno i 12.000 političkih interniraca, koji su smješteni u koncentracione logore Trećeg Rajha. Svi koji su se našli u Njemačkoj po završetku rata bili su smješteni u okupacionim zonama Velike Britanije, tj. logorima Ferde, Hajdanau, Lengvarden, Lest, Arsnberg, Haniver, Oberskel, Maternberg, Haste i Feldme; u okupacionim zonama Sjedinjenih Država, tj. u logorima Minhen, Luitpold, Kazerne, Reblingen, Mesburg, Bad Alinc i Dahau. U Verdenu je bilo oko tri hiljade jugoslovenskih zarobljenika i emigranata, koji su odbili da se kasnije vrati u zemlju, iskazujući svoje ideološko opredeljenje i neslaganje sa novim sistemom u FNRJ. Iz te kategorije lica nastala je jugoslovenska politička emigracija u Njemačkoj.
Sve do početka sedamdesetih godina, Njemačka je bila utočište i novih emigranta sa političkom biografijom, ali i ekonomskih poratnih migranata. Prema Njemačkim izvorima, već 1954. godine registrovan je 1.801 jugoslovenski radnik u Njemačkoj, da bi se 1960. godine taj broj povećao na 8.826. Istovremeno, podaci Komesarijata za izbeglice OUN iz 1957. godine pokazuju da je iz tadašnje Jugoslavije prebjeglo ukupno 18.000 ljudi u Austriju, Nemačku, Italiju i Grčku.
Priliv jugoslovenskih radnika u Njemačku pratilo je jačanje diplomatskih i političkih veza između Njemačke i Jugoslavije. Još 1945. godine u Berlinu je otvorena Jugoslovenska vojna misija, da bi krajem 1949. bili otvoreni i konzulati u Minhenu, Hamburgu, Diseldorfu, Frankfurtu i Badenu. Dvije godine kasnije prekinuto je ratno stanje između FNRJ i Njemačke i uspostavljene su ambasade u Beogradu i Bonu. Kada je, Jugoslavija 1957. godine priznala Nemačku Demokratsku Republiku, zvanični Bon je prekinuo diplomatske odnose sa Beogradom i držao ih zaleđene sve do 1968. godine. Te godine su dvije zemlje potpisale Sporazum o zapošljavanju naših radnika, Sporazum o zdravstvenom osiguranju radnika i Sporazum o nadoknadama radnicima u slučaju nezaposlenosti, kao i Sporazum o ukidanju viza za boravak do tri meseca u Nemačkoj. Time su faktički vrata za ulazak radne snage iz Jugoslavije bila širom otvorena, jer je već naredne 1969. godine u Njemačkoj na radu bilo 226.290 Jugoslovena. Godine 1973. godine bilo je 535.000, a 1981. godine čak 625.069 jugoslovenskih radnika sa članovima porodica. Od toga, najviše ih je bilo iz Srbije i Crne Gore 40%, a zatim iz Hrvatske -24,2% i BiH 21,4%. Najviše su bili koncentrisani u industrijskim gradovima južne Nemačke, tj. u Bavarskoj, Baden Vinterbergu i Hesenu. Gotovo 70% njih otišlo je u Nemačku kao nekvalifikovana i polukvalifikovana radna snaga, a oko 5% kao visokoobrazovani strucnjaci.
Raspad SFRJ se odrazio i na odnos Njemačke prema jugoslovenskim iseljenicima , u zimu 1994. godine Nemačka je zaprijetila i protjerivanjem dvije stotine hiljada jugoslovenskih građana iz te zemlje, čime je zapravo izvršila politički pritisak na SR Jugoslaviju, ali i na sve one naše ljude, koji su, boreći se za bolje sjutra, gradili tu bogatu evropsku zemlju.
Postoji nekoliko kategorija naših ljudi u Nemačkoj: građani na privremenom radu i članovi njihovih porodica, naši ljudi koji su primili Njemačko državljanstvo, tražioci azila i izbjeglice. Precizna Njemačka statistika je zabeležila da je 1990. godine u toj zemlji bilo 652.500 građana SFRJ. U taj broj nisu bili uračunati oni koji su primili Njemačko državljanstvo. Od 1981. godine svake godine je naturalizovano oko 0,6% ukupnog broja naših građana koji su se u datoj godini nalazili u SR Nemačkoj. Prema tome, broj naturalizovanih građana bivše SFRJ bi mogao da iznosi oko 70.000 ljudi.
Tokom 1991. godine, kada je počeo rat u Hrvatskoj, u SR Njemačkoj je tražilo azil 74.854 lica (statistika ne daje njihovo porijeklo ); u 1992. godini broj tražilaca azila je dostigao cifru od 122.666. Među njima je 115.395 bilo iz Crne Gore, Srbije i Makedonija. U prva četiri meseca 1993. godine, u Njemačku je došlo još 34.298 azilanata, među kojima 26.731 lice iz Crne Gore Srbije i Makedonije.
Prema podacima Viskog komesarijata UN za izbjeglice, do jula 1993. godine u Njemačku je došlo oko 350.000 lica iz bivše Jugoslavije, od kojih je 180.000 podnijelo zahtjev za azil.
Društveno i kulturno organizovanje Crnogorskih iseljenika novije generacije u Njemačkoj otpočelo je sedamdesetih godina u jugoslovenskim klubovima, koje je osnivala Jugoslavija preko Saveza Komunista SSRNJ. Kako su naši ljudi bili za Jugoslaviju više nego drugi narodi bivše SFRJ, to su često i bili nosioci aktivnosti u ovim radničkim udruženjima.Krajem sedamdesetih godina u Nemačkoj je bilo 95 jugoslovenskih klubova, a 1988. godine čak 394 sa 100.000 članova. Nijedan od njih nije u svom nazivu imao naznaku ili predznak "crnogorski " ,kako zbog političkog uticaja komunističke parije na rad udruženja iz zemlje , tako i jakog uticaja nacionalističke, srpske emigracije , koja je gušila svaku pomisao o crnogorskoj posebnosti ,nalazeći uporište i u stavovima tadašnje crnogorske političke emigracije koja je većinom bila velikosrpske provenijencije. Raspadom SFRJ raspada se i sistem jugoslovenskih udruženja kojim je ta država kontrolisala svoje građane u Njemačkoj. Danas se Crnogorski iseljenici u Njemačkoj organizuju , po podacima sa sajta Uprave za saradnju sa dijasporom i iseljenicima u 17 udruženja , od kojih je 8 aktivno u radu SCANJa , koji je od 2021.god. promijenio ime u Savez Asocijacija Crne Gore u Njemačkoj , a formiran je 2.000.godine na inicijativu zavičajnih udruženja gradjana porijeklom iz Crne Gore sa boravištem u Njemačkoj, koja imaju zajedničke ciljeve i ideale da se ujedine u jednu krovnu organizaciju ..SCANJ je neprofitabilna organizacja koja ima za cilj afirmaciju Crne Gore, njene kulture, tradicije i evropskih vrijednosti sadržanih u njenom biću i profilu u čemu se u dosadašnjem radu u potpunosti uspjelo..
Savezna Republika Njemačka je i danas jedna od najznačajnijih imigracionih zemalja Evrope, u kojoj živi i radi i veliki broj Crnogoraca. Njen privredni potencijal je takav da će ona još dugo ostati vodeća evropska zemlja kojoj streme Crnogorski iseljenici . Prema zvaničnim podacima Federalne agencije za zapošljavanje SR Njemačke (njemački zavod za zapošljavanje), za tri godine od (1. januara 2017. do 31. marta 2019. ) izdato 3.226 odobrenja za crnogorske državljane da mogu zasnovati radni odnos u Njemačkoj.

PONOSAN NA PORODICU,PRIJATELJE, MATIČNU DRŽAVU , OSJEĆAM SE KAO CRNOGORAC I SVE SVOJE PRIPADNOSTI VEŽEM SA CRNOM GOROM , ZATO NEMAM NJEMAČKO DRŽAVLJANSTVO...
Mi ne živimo u imaginaciji tuđe države , već u realnosti vlastite matične države ,poštujuci njenu suverenost,teritoriju,simbole,institucije sistema , Crna Gora je moja svetinja …zbog koje me duša boli su riječi su riječi sa kojima svoju životnu priču počinje Nedžat Nurković , Crnogorski iseljenik porijeklom iz Rožaja , koji živi u Njemačkoj od 1991.godine .
Nedžadov otac Šaban i majka Mahija imaju četvoro đece : Nervad, Ernad, Ernesa i Nedžad k su im podarili 12-toro unučadi i 3 praunučadi . Nedžad i Ernad sa svojim porodicama žive u Njemačkoj . Nedžad ima četvoro đece i dvoje unučadi , o kojima sa ponosom priča ističući sportske rezultate svog sina Misina – mladog, talentovanog fudbalera , koji je 2019. god. potpisao trogodišnji ugovor sa poznatim njemačkim prvoligašem “ Ajntrahtom “ iz Frankfurta, u isto vrijeme igrao je za kadetsku Crnogorsku fudbalsku reprezentaciju. Nažalost , zbog povrede je morao da prekine uspješnu fudbalsku karijeru, ali bez obzira na to Misin Nurković je pravi primjer kako se voli Crna Gora iako ne živiš u njoj. Sa velikim ponosom je postao član reprezentacije Crne Gore i kao takav treba da bude primjer nasljednicima naše mnogobrojne dijaspore i iseljenika kako se voli matična država I kako u odnosu na sve treba da bude na prvom mjestu.
Nedžad je sa bratom Ernadom davne 1991. godine otišao u Njemačku,iako vrlo mladi iskazujući na taj način svoje neslaganje sa tadašnjom politikom , koja je dovela do ratova na prostoru države (SFRJ) u kojoj su rođeni. Nedžad nije želio da se odazove vojnom pozivu ,jer je tadašnje Jugoslovenska vojska podržavala oružane sukobe koji su se za vrijeme i nakon raspada Jugoslavije dešavali na njenim prostorima.
Kroz Nedžadova sjećanja , riječi izbija tuga, nerijetko ogorčenje, razočarenje … koje se briše ljubavlju prema svojima , svom zavičaju , svojoj Crnoj Gori.„Bilo je teško napuštajući rodnu kuću, Rožaje, Crnu Goru. Teška je to odluka , pogotovo što je donesena zbog nemogućnosti opstanka na rodnoj grudi . Svi odlasci su teški , pogotovo oni kad odlaziš u nepoznato, ne poznajući čak ni jezik tamo neke države tuđe, koja sticajem životnih okolnosti je postala moja . Teško je probuditi se u nekoj tuđoj zemlji svjestan da si u odnosu na svoju domovinu postao tog jutra još samo jedan broj više koji ju je napuštio.Kad bi nas Crna Gora počela brojati , potrajalo bi .”
Prve iseljeničke dane u Njemačkoj su Nedžad i Ernad Nurković lakše preživjeli uz podršku tetke i njene porodice. Rade razne građevinske poslove …” Nijesu ti poslovi bili teški , koliko je bila teška “knedla u grlu”… Zbog koje ne možeš da jedeš. Ne možeš da spavaš. Zbog te knedle počinješ da sumnjaš. U sebe, u svoju odluku. U život sam. Nijesi čovjek ako ne sumnjaš,ako se ne bojiš…i ako to bar sebi ne priznaš,” prisjeća se Nedžad prvih dana u Njemačkoj.
Od 1999.godine braća Nurković imaju svoju privatnu građevinsku firmu,koja i danas uspješno radi.
Patriotski aktivizam Nadžad je otpočeo u toku referendumske kapanje 2006.godine, želeći da da svoj doprinos u obnovi državnosti svoje matične države, za koju kaže da je najljepša zemlja na svijetu . Od 2009. godine je bio član udruženja Monte-Hess iz Frankfurta , koje je učestvovalo u radu SCANJa , sve do raskola unutar članica Saveza , kao posledica velikog uticaja političkih previranja u matičnoj državi. Nedžad je član Savjeta za saradnju sa iseljenicima Vlade Crne Gore (II saziv) i od 20 .06 2021. god. je na Izbornoj Skupštini (koja je održana u Bedburg-Rathu u blizini njemačkog grada Kölna) imenovan za predsjednika SCANJa. SCANJ je bio organizator obilježavanja Dana državnosti i Dana Nezavisnosti Crne Gore u Njemačkoj, mnogih humanitarnih akcija koje su bile usmjerene na podršku liječenja naših građana u Njemačkoj. SCANJ je 2014.god. potpisao Memorandum o razumijevanju sa Vladom CG , 2016. god. potpisao Sporazum o unapređenju saradnje sa crnogorskom dijasporom iz Luksemburga i Belgije , 2019. god. potpisan je sporazum o saradnji sa Asocijacijom dijaspore Crne Gore na taj način potvrđujući svoju višegodišnju saradnju.

OSTVARENJE ISELJENIČKOG SNA DA SE VRATI U SVOJU DOMOVINU
Nedžad Nurković, kaže da nikada iz Crne Gore nije pošao “zauvijek” i da je preduzeo sve da bi se vratio na “adresu” od koje za njega sve počinje i sve završava., a to je njegova matična država. U Ulcinju završava izgradnju elitnog hotela sa kojim će u Crnoj Gori otpočeti svoj porodični biznis . Pokušavao je više godina da u rodno Rožaje dogovori otvaranje proizvodnog pogona , sa željom da se otvore nova radna mjesta i smanji iseljavanje. Pregovori sa opštinskim “vlastima” nijesu urodili plodom, zato se odlučio da svoje privredno djelovanje usmjeri na razvoj hotelijerstva u Ulcinju , gdje je imao kuću za odmor , svoj i svoje porodice.
Želeći da na svaki način pomogne ekonomski razvoj Crne Gore, napravio je kontakte za bratimljenje gradova iz Njemačke i Crne Gore. Predložio je bivšim čelnicima Uprave za dijasporu da nosioc tih aktivnosti bude grad Bar, kao regionalni privredni centar. Kao i mnoge dobre ideje Crnogorskih iseljenika u sveri privrednog partnerstva i ova je ostala na nivou “predloga” .
“Boli me Crna Gora i sva dešavanja koja su dovela podijeljenosti naroda iz Crne Gore do tačke pucanja . Boli nas samo ono do čega nam je jako stalo. U suprotnom smo ravnodušni. Teško da bilo ko od nas koji nosi Crnu Goru u srcu može ostati miran i ravnodušan na trenutno stanje , podjele vjerske, nacionalne, političke koje su ugrozile budućnost Crne Gore i Crnogoraca , iako je Crna Gora država koju su oni i njihovi preci vjekovima stvarali, branili, gubili, oslobađali i obnavljali sve atribute njenog suvereniteta. Crnogorski iseljenici i Crnogorska dijaspora su jedini iskreni strateški partneri Crne Gore , a ne “državni neprijatelji” kako je bivša Apostolska Vlada pokušala da opravda predloge izmjena Odluke o kriterijumima za sticanje crnogorskog državljanstva i najavljivane izmjena Zakona o registru prebivališta i boravištva sve sa krajnjom namjerom i ciljem promjene strukture stanovništva ,što je odavno cilj antigrađanskih političkih struktura koji od Crne Gore žele stvoriti jednovjersku državu. Zato su se i predlagala rješenja koja treba da dovedu do kidanja veze sa Crnom Gorom Crnogorske dijaspore koji u većini pripadaju manjinskim narodima.Ti predlozi su bili u funkciji etničkog, političkog i izbornog inženjeringa čemu se Crnogorska dijaspora javno usprotivila. Mnogi će me, koji ovo budu čitali, shvatiti. Mnogi neće ,jer bauljaju u mraku sopstvenog neznanja, primitivizma i mržnje prema različitostima koje su ugrađene u temelje suverene Crne Gore , a trebali bi radi bolje saradnje sa Crnogorskom dijasporom i iseljenicima, što je jedan od činilaca i napretka naše matične države. CRNA GORA JE DOM SVIH NAS, bez obzira đe god da smo,učinimo sve da nas , a pogotovo naše nasljednike ne boli iz nekih tuđih država” je poruka sa kojom je priču o svom iseljeničkom životu završio Nedžad Nurković.

Podaci državne agencije za statistiku Crne Gore bilježe samo migracije unutar zemlje, ali smo svjesni činjenice da se stalno povećava broj građana koji napuštaju Crnu Goru, prije svega u potrazi za boljim životom.To potvrđuju i podaci Centralne banke Crne Gore. Priliv novca po osnovu doznaka iz inostranstva svake godine se povećava. Doznake su 2006. činile 7,5 odsto društvenog proizvoda, da bi posljednjih godina bile konstatno preko 10 procenata.
Do privremenog smirivanja talasa iseljavanja je došlo sa pandemijom korona virusa,ali sa prvim znacima da u zemljama EU korona posustaje, iseljavanje je opet krenulo. Iseljavaju se svi, nezaposleni, zaposleni u privatnom sektoru, zaposleni u zdravstvu, visokoškolci…
Narodni “izbori” proizvedeni našim glasovima podrške u političke “elite “ nemaju rješenje ovih problema, niti su ga ikada imale, zato sve nas vjerovatno guraju u tenzije i podjele po vjerskim i nacionalnim pitanjima. Zbog toga , dajmo doprinos svi i mi ođe i oni tamo , da Crna Gora postane država vladavine prava i pravde , u kojoj će se svi postupci mjeriti u skladu državnih interesa , prirodnom pravu građana i realnom stanju njihovih ljudskih prava i sloboda usklađenih sa međunarodnim regulama, kako bi se smanjilo iseljavanje - ekonomske migracije naših građana, a oni koji su otišli, da se imaju đe vratiti.

Vera Kirovic
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore