XV VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNOGORSKI ISELJENICI U AUSTRALIJI - „NEMA KRAJA OD SVIJETA, CRNOGORAC ĐE NE ŠETA“
Otkako je Australiju 1770. godine otkrio engleski moreplovac i istraživač, Džems Kuk (1728-1779g.), u nju su pristizali narodi sa svih strana svijeta,živeći skladno, uvažavajući prava i poštujući kulturno nasljeđa australijskih domorodaca, Aboridžina.
Najranije useljavanje Crnogoraca u Australiju počinje krajem XIX vijeka , iz tog perioda se pominje Nikole Milovića iz Boke Kotorske koji je bio kopač zlata na zlatnim poljima u zapadnoj Australiji. On se nakon odlaska sa zlatnih polja bavio voćarstvom i vinogradarstvom. Zatim, 1886. dolaze iz Bijele braća Šerovići, Todor i Simo, kao i 1925.g.Petar Šerović, koji je prvi put nakon iseljenja u Crnu Goru došao 1972.god. 1896.god. među kopačima zlata u mjestu Kalgurli našli su se Crnogorski iseljenici Božo i Milan Stanišić, Dušan Ćetković. Prema nekim podacima, prije Prvog svjetskog rata u Australiji je bilo oko četiri hiljade iseljenika s područja zemalja bivše Jugoslavije. U vrijeme balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, iseljenici južnoslovenskih naroda u Australiji osnivaju Odbor srpsko-crnogorskog Crvenog krsta i preko njega pružaju materijalnu pomoć starom kraju. Najmasovnije useljavanje je uslijedilo 1924.g. kada je u USA uveden sistem kvota za useljenike, zapošljavaju se na zlatnim poljima , zatim u rudnicima u Broken Hilu, Ajron Knobu, Vajali i kao i šumski radnici.
U Australiju su “u onaj vakat” dolazili italijanskim kargo –brodom, ljuljajući se na talasima 40 dana od “Trijesta do Brizbejna”. Milan Nikezić rođen u Bezjovu u Kučima 1927. se uselio u Australiji. Oženio se tek u 50-toj od Novakovića iz Spiča i imao 4 đece i 9 unučadi. Luka Marković uselio se 1937.god.
Kako velika ekonomska kriza (1929-1933) nije mimoisla ni Australiju, tako su i Crnogorski iseljenici u toj zemlji bili suočeni sa brojnim teškoćama. Mnogi od njih su željeli da se vrate u domovinu, ali nisu mogli da zarade ni za brodsku kartu. Između dva svjetska rata u Australiji i Novom Zelandu je bilo oko 30 hiljada jugoslovenskih građana.Pošto su australijski vojnici bili plaćeni, poučeni iskustvom iz Prvog svjetskog rata, kada su učesnici nakon završetka rata dobijali imanja besplatno od države, u toku Drugog svjetskog rata i jugoslovenski iseljenici su stupili u australijske dobrovoljačke odrede koji su se borili na Srednjem Istoku i Pacifiku. Da su čudne životne sudbine Crnogorskih iseljenika i njihovih “vojevanja” po svijetu potvrđuje priča da se se braća Đurašević, deset godina nakon rastanka u Crnoj Gori, “srela” na Pacifiku, jedan u američkoj, drugi u australijskoj vojsci. U to vrijeme je osnovan Centralni odbor za pomoć Jugoslaviji.
Najvažniji talas iseljavanja Jugoslovena u Australiju bio je onaj koji obuhvata period između 1948. i 1955. godine. Činile su ga grupe ljudi koje su došle iz raseljenih logora u Nemačkoj, Austriji i Italiji. Bilo je tu bivših ratnih zarobljenika, lica koja su preživjela razne koncentracione logore i logore za prinudne radnike, onih koji su se borili pod vođstvom Draže Mihailovića, a koji su bježali na Zapad, ljudi koji su dovedeni na prinudni rad, pa su odbili da se vrate u Jugoslaviju.
Nakon pośete Ministra za imigraciju Australije Kolvela Evropi, đe se upoznao s ljudskim potencijalom koji se nalazio u logorima za izbjeglice, Australija formira Komisiju za pregled i prijem emigranata iz Evrope. Australija je ponudila Međunarodnoj organizacije za izbjeglice (IRO) deset britanskih funti po osobi na ime putnih troškova za lica iz logora . Razlog je bio u tome što su Australiji bili potrebni mladi radnici za obavljanje fizickih poslova. Mnogi pridošli u to vrijeme u Australiji su morali da prikriju godine kako bi bili primljeni na posao u ovoj zemlji. Uz to, oni koji su bili odabrani morali su da potpišu ugovor da će prihvatiti svaki posao koji im se bude nudio u roku od dvije godine. Ovi ugovori su imali i dobru stranu za novopridošla raseljena lica iz Evrope budući da su garantovali posao i smještaj za početak. U to doba, profesije i kvalifikacije raseljenih lica se nijesu gledali već, prije svega, fizicka sposobnost za rad. Poslovi na koje su raspoređivani bili su: śečenje šećerne trske u Kvinslandu, rad na izgradnji željezničke pruge u centralnoj Australiji, śeča japije, berba voća, rad u rudnicima, izgradnja brane u Varagambi i slično. Članovima porodica useljenih lica bilo je dozvoljeno da dođu u Australiju nakon 1953. godine. U tom periodu iz Crne Gore su se iselili i živjeli u Sidneju : Marija Đurašević rođena na Svetom Stefanu, Drago Radović s Vidrovana pored Nikšića, Dobrivoje Raičević iz Trepče pored Andrijevice , Savo Bečić iz Paštrovića, Tomo Mitrović S Čelobrda, svi “rođeni , živjeli kao Crnogorci, sačuvali u tom dalekom svijetu svoje običaje, jezik i ljubav prema Crnoj Gori i svom zavičaju , koje ni jedna ljepota Sidneja i Australije nije mogla umanjiti ili zamijeniti.“
1962. godine.u Australiju počinje da pristiže ekonomski migranti .Početkom osamdesetih godina, s privrednom recesijom i ekonomskom krizom u Jugoslaviji uz znatan porast nezaposlenosti, u Australiju se seli sve veći broj jugoslovena sa visokim obrazovanjem. Početkom druge polovine osamdesetih godina, Australija izbija na prvo mjesto po broju iseljavanja Jugoslovena u druge zemlje, čak ispred USA i Kanade. Popis stanovništva Australije pokazuje da je 30. juna 1986. godine u toj zemlji bilo 288.500 iseljenika iz SFRJ i njihovih potomaka.Preko polovine (150.967) ukupnog broja iseljenika naroda SFRJ u Australiji rođeno je u Jugoslaviji .Rezultati popisa stanovništva pokazuju i to da se veliki broj opredijelio da je jugoslovenskog porijekla i da govore "jugoslovenski jezik" (preko 70 hiljada). U Australiji je inaugurisan useljenički sistem sličan kanadskom. Taj sistem daje veću težinu okupljanju porodica i favorizuje useljavanje lica koja pośeduju kvalifikacije potrebne ovoj zemlji.
Australija primjenjuje sistem selekcije useljenika kojom se procjenjuju ekonomski izgledi, izgledi za zapošljavanje i ostali momenti za nastanjivanje, pa podnosioci molbi s višim kvalifikacijama ili ličnim kvalitetima imaju daleko veće šanse za useljenje.
2006. nakon obnavljanja Crnogorske državnosti u popisnim podacima u Australiji se evidentiraju pripadnici Crnogorske nacije , pa ih je na popisu bilo 2007.godine bilo 1.171, na popisu 2011.godine 1.554 i na popisu 2016. godine 2.296.
U evidenciji Uprave za saradnju sa dijasporom i iseljenicima u Australiji djeluje 5 organizacija-udruženja koje se bave očuvanjem svojih pripadnosti Crnoj Gori i njenoj promociji.
CRNA GORA I SVE ONO TAMO , CRNOGORSKIM ISELJENICIMA JE VAZDA DOMA , a bogatu kulturnu baštinu svog doma su čuvali i promovisali u Australiji preko Crnogorskog KUD “Njegoš “ U Sidneju , čije osnivanje je inicirao 19.10 1978. god. Slobodan Lazović , rođen je na Zabjelu 10. marta 1942. godine. od oca Vujadina, pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta u Podgorici. Sa svojom porodicom se 1972. godine uselio u Australiju. Slobodan Lazović je objavio nekoliko knjiga o Crnogorskom iseljeništvu u Australiji: ,,Njegoševci petog kontinenta”, zatim ,,Naše legende”-ova je knjiga štampana i na engleskom jeziku pod naslovom “Our legends”.
Mnoge etničke zajednice u Sidneju, žele da predstave zavičajnu kulturu, to rade i Crnogorski iseljenici obraćajući se kulturnoj javnosti Australije, doprinose afirmaciji svoje etničke zajednice.Članovi Crnogorskog kulturno-umjetničkog društva „Njegoš“ nastupali su u zdanju Sidnejske opere, koje se, kao dio svjetske baštine, nalazi na UNESKO-voj listi. Pod svodovima jednog od najznačajnijih arhitektonskih djela dvadesetog vijeka CKUD “NJEGOŠ” iz Sidneja promoviše crnogorsku kulturu.Kroz folklornu, dramsku i literalnu sekciju, nastoje da održe vjeru, kulturu, sebe i svoje ime.
Danas u Sidneja u opštini Liverpul -Morbenku na inicijativu Crnogorskog Kulturno-umjetničkog društva "Njegoš" nadležni organi grada Sidneja nazvali su imenom "Montenegro" park u toj četvrti. Akcija za dobijanje ulice ili parka sa imenom Crne Gore trajala je šest i po godina od prvih razgovora, pisanih zahtjeva i kampanje do zvaničnog dokumenta, saglasnosti koja je potpisana 4. jula 2012. godine. A zvanično postavljanje table i svečano otvaranje novoimenovanog parka upriličeno je 2. marta 2013. godine, odnosno nakon više od sedam godina borbe, upornosti i istrajavanja.
Sem očuvanja Crnogorske kulturne baštine, CKUD “Njegoš” iz Sidneja je poznato po svojim humanitarnim akcijama,pa je među prvima 1979. uplatilo novčanu pomoć Crnoj Gori povodom razornog zemljotresa (tada je sakupljeno i uplaćeno iz Australije Fondu Solidarnosti preko pola miliona Australijskih dolara), 2002.g. Akcija prikupljanje novčanih sredstava za pomoć Dječjem domu u Bijeloj, zatim 2006.g.plaćena je pomoć porodicama stradalih u željezničkoj nesreči na Bioču, kao i 2018.uplaćena je donacija za kupovinu automobile za STAZE –udruženje roditelja i djece sa posebnim potrebama iz Podgorice.
TEŠKO JE KAD ČOJEKA ISKORIJENITE
U Australiji djeluju i drugo Crnogorska kulturno-umjetnička društvo pod nazivom „Njegoš“ u Melburnu, čiji su predsjednik bio i Danilo Žižić, otac poznatog vajara Denija Žižića koji je Likovnu akademiju završio u Melburnu. Danilo Žižić je iz rodnog Nikšića 1956.godine sa suprugom Marijom došao u Australiju. Danilo je u Australiju došao kao filmski snimatelj,čekao ga je siguran posao ali ništa nije moglo da mu zamijeni Crnu Goru. Zborio je” Lakše bi mi bilo da sam došao kao dijete. Teško je kad formiranu ličnost, čojeka iskorijenite! Oni koji nemaju ništa iz zavičaja, koji ne poštuju svoje, nijesu prispjeli ni ovamo ni tamo .Kad radiš pošteno, tek tada možeš da kažeš: ja sam Crnogorac! Ono što smo dozvolili da se napravi Jugoslaviji , je nešto od čega se svi moramo stiđet.”Danilo je svojoj porodici ostavio amanet da mu za nadgrobni spomenik donesu kamen iz Crne Gore. Porodica je ispoštovala njegovu posljednju želju , pa je brodom dopremljen u Melburn veliki crnogorski kamen, težak nekoliko stotina kilograma.
Sve navedeno je dobrovoljan rad, rad iz ljubavi prema starom kraju, prema istoriji i kulturnom nasljeđu Crne Gore i svom porijeklu, uprkos i bez obzira na raznorazne političke igre i malverzacije ih nijesu mimoilazile, bez obzira što su daleko od svog rodnog ognjišta, no to nijesu teme kojima treba da se bavi Asocijacija dijaspore Crne Gore.
“ŽIVIO SAM PUNIH 40 GODINA DVA PARALELNA ŽIVOTA jedan (australijski) u svakodnevici, a drugi (crnogorski ) u srcu i mislima i djelovanjem. To je sudbina većine Crnogorskih iseljenika koji time zapravo i nijesu potpuno iseljeni jer su im srce i duša ostali u Crnoj Gori “svoju životnu priču sa ovim riječima počinje Crnogorski iseljenik iz Australije Milovan Gojović.
Milovan Gojović je porijeklom iz sela Petrovići iz Pipera , rođen u Podgorici 27 februara 1951.g., u porodici Milana i Dragice Gojović , koji su imali 6 đece: Savetu, Bosiljku, Biserku, Biljanu, Milovana i Milorada, od kojih danas ima 18 nasljednika. Svi žive u Crnoj Gori , sem Milovana koji se 1984.god. iselio iz Crne Gore. Milovan je u Podgorici završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga školovanje nastavio u Beogradu u školi za masinovođe otvorene pruge . Kao zaposleni na Željeznici imao je besplatnu kartu za obilazak gradova i država Evrope, što je koristio upoznajući druge narode, njihove kulture i države. Kako sam za sebe kaže “nemiran duhom ,željan novih vidokruga “ 1984,godine odlazi u Njemačku , a iz Njemačke dalje u Ameriku, u kojoj boravi do 1987.godine , prijatelji mu šalju garanciju i on odlazi u Australiju u kojoj je živio 36 godina. Radio je građevinske radove , na uređenju enterijera. Dolazeći u Crnu Goru, upoznao je ljubav svog života , Vesnu srpkinju rođenu u Hrvatskoj , sa kojom živi u Sidneju , do odluke da se vrati u Crnu Goru .Vesnina kćerka im je podarila troje predivnih unučadi koji odrastaju u Sidneju i koje Milovan sa istinskom ljubavlju i đedovskom posvećenošću voli.
Milovan je jedan od rijetkih , koji je ispunio sebi zadato obećanje da će se vratiti u Crnu Goru . Na pitanje zašto se odlučio za povratak , Milovan kaže:”Prema mom iskustvu u pitanju je čista ljubav za Crnu Goru koja je igrala veliku ulogu u cijelom mom životu tome jer je ona kreirala sve moje pripadnosti , uključujući Crnogorski nacionalni identitet . Zavisno od jačine te ljubavi ljudi će se razlikovati po tome što će u životu žrtvovati, a što neće, da bi krenuli na povratak. Ali uz ljubav ide i trpljenje , koje ima svoje granice pa je neophodno napraviti mnogo , mnogo toga u Crnoj Gori , pogotovo poslije dešavanja nakon izbora 2020. godine, jer Crna Gora je u obavezi poboljšati standard i uslove življenja ne samo nas koji smo odlučili da se vratimo I starost provedemo u matici , nego je neophodno stvarati uslove za bolji i lakši život i onih koji nikada nijesu bili u iseljeništvu.”
Sa tugom u očima Milovan nastavlja :” Od 2006. godine pa do 2020. Crna Gora i svi njeni građani , nijesu se zalagali kako bi se vratila u beznađe od kojeg se na referendum 2006.g odvojili , obnavljajući svoj suverenitet i državotvornost. Crnogorski iseljenici i dijaspora , ne samo iz Australije, nego iz svih zemalja prijema , sa kojima sam u kontaktu ,ne vide previše brige za pravnu državu, za sprovođenje i poštovanje zakona itd. Ono što često vidimo jeste zastrašujuće, a to je da korupcija, krađe, političko uhljebljivanje, nepotizam i što je najgore od onih koji bi uništili i uništavaju Crnu Goru kao državu i sve što nosi Crnogorski predznak, koji još uvijek nažalost daju definiciju i putokaz kretanja Crnogorskog društvo. Siguran sam da Crnogorski iseljenici u Australiji još uvijek uveliko u sebi nose nadu za bolje śutra za sve u Crnoj Gori.
Australija je multikulturalna zemlja pa je tako i Crnogorska kultura važna za nacionalnu podlogu njenog multikulturalnog karaktera. Crnogorsko iseljeništvo je uvijek iznosilo u australijsku širu javnost specifične Crnogorske kulturne prikaze kao što su folklorni ples, crnogorska izvorna muzika , razna nacionalna jela itd., i to na manifestacijama ili festivalima za to iza kojih stoji i stajala je australijska vlada. Njegovanje Crnogorskog etničkog identiteta u Australiji se, pored ostalog, ogleda i u tome da su odmah, po dolasku u Australiju, "počeli da proizvode hranu" i da se u delikatesnim radnjama snabdijevaju salamom, slaninom, svinjskom mašću itd. "Hrana koju su Australijanci pripremali njima se činila čudna, mast nije plivala na supi, a da se jaja prže na vodi nijesu ranije viđeli, povrće kuva u vodi i servira bez masti itd." Njima je sve to izgledalo teško svarljivo. Zato su se držali svog načina ishrane i svojih nacionalnih jela.”
Nilovan naglašava "da svoj društveni aktivizam i želju za promocijom moje države Crne Gore u moju drugu državu Australiju , sam pokušao ostvariti preko uključenja u osnivanja i rada Crnogorskih udruženja u Sidneju. Zbog neslaganja sa “liderima” tih udruženja tj. njihovim viđenjem patriotizma ili pripadnosti državi Crnoj Gori , distancirao sam se od istih . Svoj patriotski aktivizam i danas i u zadnjih 7 godina sprovodim preko programa i rada Asocijacije dijaspore Crne Gore , koja je postala dom za Crnogorske iseljenike sa svih kontinenata , u kojoj sam od njenog osnivanja član Upravnog Odbora. "
“Od 2013. godine do nedavno Crna Gora je preko svoje jedine institucije zadužene za pitanja, problematiku saradnje za Crnogorskom dijasporom i iseljenicima napravila još veće podjele i rastojanje od većine onih u Crnogorskoj zajednici koji su bili veoma aktivni,dajući ogroman doprinos u obnovi državnosti Crne Core. Tu uključujem i sebe. Crna Gora je stvorila Upravu za dijasporu, koja je smislila “strategiju bolje saradnje sa dijasporom “ preko nekih četrdesetak “savjetnika” iz Crnogorskog iseljeništva sa svih kontinenata . Problem je nastao u tome što ti “savjetnici” dolaze iz udruženja ili klubova u iseljeništvu koji čine samo nekih 30% zajednice odnosno Crnogoraca u iseljeništvu pa tako i nijesu baš reprezentativni, pogotovo što je glavni uslov za njihovo imenovanje bio da podilaze onoj stranci koja drži Vladu u Crnoj Gori i da su podobni rukovodećem kadru Uprave . U period od 6 godina rada tog “savjetništva ” svi smo uviđeli da oni i njihovi “zaključci” nit obavezuju Vladu CG za postupanje , nit su imali “sa svojim savjetima velikog upliva u izradi novih zakona ili izmjeni postojećih , koji bi imao za cilj da se poveća povratak u Crnu Goru . Uz trošenje Budžetskih sredstava Uprava za dijasporu i iseljenike se bavi najviše onim s čim se Crnogorsko iseljeništvo bavilo samo od sebe od kada postoji, a to je održavanje Crnogorske kulture i identiteta itd.
Mislim da je relativno malo onih koji se žele vratiti u dosta nesređeno i pristrano pravosuđe i sprovođenje zakona, đje u stvari građani nijesu uvjereni u specifični ishod kršenja zakona jer npr. skoro uvijek se neko nađe kome se može dati nešto novca kako bi se izbjegla zakonska kazna. Malo je onih koji se žele vratiti u tako tešku birokratiju u kojoj za nešto trebate čekati mjesecima ili godinama . Zdravstveno osiguranje za povratnike je prekomplikovano, Zakon o državljanstvu Crne Gore je više nego neprijateljski prema drugoj, trećoj, četvrtoj…generaciji Crnogorskih iseljenika , pa je više nego čudno kad čujemo pozive čelnika Uprave za dijasporu i lidere raznih političkih subjekata koji pozivaju iseljeništvo na povratak… Žalosno je što država Crna Gora još nije prilagodila zakone tom očito nacionalnom cilju povratka iseljeništva u njima prepoznala svoje jedine, iskrene strateške partnere “ završava svoju životnu priču Crnogorski iseljenik iz Sidneja Milovan Gojović, sa nadom da ga novo razočarenje neće natjerati da se ponovo odrekne onog najvećeg dijela sebe i vrati se u Australiju .
Kad god razgovaram sa Crnogorskim iseljenicima , čujem da su pošli na kratko , sa željom kad prikupe nešto novca da se vrate. Uvijek mi prilikom tih priča ili odgovorima na pitanja o povratku ili u razgovorima o povratku pomislim na državu Izrael , koja je 1950. godine sebi postavila cilj da povrati u državu svoje raseljene narode i donijeli su tzv. Zakon o povratku!
Država Crna Gora već skoro 17 godina poziva svoj raseljeni narod ( sa manjim ili većim intezitetom i interesovanjem –zavisno dali su izborne godine u pitanju ) na povratak ili partnerske odnose , ali nikako da taj poziv pretvori u praktične zakone kojima bi se povratak u potrebno velikoj mjeri i realizovao. Možda će se to jednog dana izmijeniti i to izborom pravih ljudi koji se i danas bore, na ovaj ili onaj način, da Crna Gora konačno postane ona država za koju su se životi naših predaka ugradili u njene temelje u koju će se vratiti ono vrijeme u KOJEM SU CRNOGORCI UVIJEK BILI VOLJNI DA IZMJERE PREMA OBRAZU , ČOJSTVU I SOJSTVU A NE PREMA IMANJU, FUNKCIJI , POLITIČKOJ ILI VJERSKOJ PRIPADNOSTI.
KAD RADIŠ POŠTENO ,TEK TADA MOŽEŠ REĆI “JA SAM CRNOGORAC” to najbolje znaju i vide Crnogorski iseljenici i u Australiji i u svim drugim zemljama prijema.
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore