XIV VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
VOZOM BEZ VOZNOG REDA DO LOVĆENCA –PRIJESTONICE CRNOGORSKOG DUHA USRED VOJVOĐANSKE RAVNICE
NIKO SE NE UZDIŽE TAKO VISOKO KAO ONAJ KOJI ZNA ODAKLE JE OTIŠAO I KUDA IDE
Kolonizacije kao organizovano, planirano, dobrovoljno doseljavanja stanovnika na neku teritoriju postoji od početka pisane istorije,nikada ni jedna nije do kraja ispitana , ali razgovor sa Crnogorskim kolonistima iz Vojvodine i njihovim potomcima pokazuje da se zavičaj nosi u duši u kojoj se čuvaju śećanja na djetinjstvo sa mirisom kamenih porodičnih ognjišta ispod gordo uzdignutog Lovćena , plavetnila najljepših svitanja koje protok vremena nije mogao zamijeniti sa beskrajnim obeshrabrujućim sivim nebom koje se, turobno, spajalo sa jednoličnim pejzažima vojvođanske ravnice, niskih kuća i dvorišta koja se ne vide sa spoljne strane .” Panonsko more“ samo je utišalo glasan govor Crnogorskih gorštaka , promijenilo ijekavicu u ekavicu, ali nije promijenilo zajedništvo kućnog ognjišta i genetiku gorštačkog ponosnog Crnogorskog naroda.
Iseljavanje Crnogoraca u Vojvodinu , pojedinačno ili u grupama, je počelo još od XVIII vijeka, u vrijeme kada je taj prostor pripadao Austriji i kasnije dvojnoj Austrougarskoj carevini. Masovno i organizovano iseljavanje Crnogoraca-kolonizacija u Vojvodinu započela je poslije Prvog svjetskog rata, u doba Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca , kasnije Kraljevine Jugoslavije. U sprovođenju agrarne reforme od 1919 .do 1941. godine , u Vojvodinu je naseljeno oko 1000 porodica Crnogorskih ratnih dobrovoljaca, solunaca i onih odanih ideji ujedinjenja tj. novo stvorenoj državnoj zajednici Kraljevini Srba Hrvata Slovenaca /Jugoslavije. Oni su tražili bolje mjesto za život , a “nova država” je imala za cilj da izmijeni etničku strukturu na kolonizovanom prostoru, kao i da ublaži zaoštrene odnose na selu i spriječi izbijanje agrarne revolucije, a istovremeno izbriše ostatke feudalnih odnosa i utre put ka razvoju “ socijal-komunističke” privrede.
Nakon Drugog svjetskog rata , u period od 1945. do 1948 .godine sprovedena je druga agrarna reforma i kolonizacija. Ratna razaranja, jačanje nove vlasti, pritisci domaćih i inostranih kontrarevolucionarnih krugova, samo su neki od razloga pod kojima su doneseni zakonski propisi koji će poslužiti u svrhu provođenja agrarne reforme i kolonizacije. U želji da riješi pitanje agrarno-posjedovnih odnosa, jugoslavenska vlast vrši konfiskaciju posjeda osoba njemačke narodnosti ( koji su porijeklom iz Švapske, Porajnja, Franačke i Falačke oblasti) na osnovu “Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije” od 9.juna 1945.godine, i čl.16 Zakona o državljanstvu, od 23. Avgusta 1945.godine, koji glasi : ˝Jugoslavensko se državljanstvo može oduzeti svakom narodnosnom pripadniku onih naroda čije su države bile u ratu protiv Jugoslavije, a koji se državljanin za vrijeme ovog rata ili u vezi toga prije rata, svojim nelojalnim postupcima protiv narodnih i državnih interesa Jugoslavije, ogriješio o svoje dužnosti jugoslavenskog državljanina”, kao i čl. 1 Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji usvojenom takođe 23. avgusta 1945. godine koji zasnovan na osnovnom političkom načelu: „Zemlja pripada onima koji je obrađuju“ .
Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije činila su tri izvora. Prvi je bio eksproprijacija, drugi konfiskacija, dok su treći izvor bili napušteni posjedi kolonista, posjedi nestalih vlasnika, državno zemljište, zemljište zemljišnih zajednica , zadužbina i crkava . Provedena je eksproprijacija bez naknade u korist države i upravo ti posjedi čine glavni udio Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.
Prioritet za dobijanje prava na kolonizaciju su imale porodice boraca i palih boraca u Drugom svjetskom ratu, invalidi rata i siromašne seljačke porodice, jer je Crna Gora iz rata izašla sa procentualno najvećim žrtvama, totalne međuratne ekonomske i socijal-kulturne zapuštenosti.
U Vojvodinu je u tom period naseljeno oko 6.700 crnogorskih porodica sa oko 38.000 članova , od čega je iz Crne Gore naseljeno nešto preko 6000 porodica,a sa Kosova i Metohije, mjesta sa juga Srbije i Makedonije oko 700 Crnogorskih porodica (koji su tamo naseljavani od 1879.) Pretpostavlja se da se 600- 700 porodica vratilo u Crnu Goru u toku same kolonizacije , jer su teško prihvatili novi način života, ambijent i klimu u Vojvodini. U želji da ne izgube nit koja ih spaja sa zavičajem, Crnogorski kolonisti u Vojvodini su nazive pojedinih mjesta u koja su se nastanili promijenili, a njihov razmještaj je odrađen prema kriterijumu planskih kvota za koloniste iz crnogorskih srezova, pa se naseljavaju na sljedeći način :
Vrbas naseljava stanovništvo sa područja nikšićkog sreza.
Sivac naseljavaju kolonisti iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza.
Sekić (novi naziv Lovćenac) i Feketić naseljavaju kolonisti iz cetinjskog, bokokotorskog i barskog sreza.
Bačko Dobro Polje naseljavaju kolonisti iz šavničkog sreza.
Veprovac (Kruščić, nazvan po Vukmanu Kruščiću) naseljavaju kolonisti iz kolašinskog sreza.
Toržu (novi naziv Savino Selo, po Savi Kovačeviću) naseljavaju kolonisti iz beranskog i andrijevačkog sreza.
U Crvenku se naseljavaju kolonisti iz danilovgradskog sreza.
U Pašićevo (novi naziv Zmajevo, po J. J. Zmaju) i Nove Šove (spojene sa Starim Šovama pod novim nazivom Ravno Selo) doseljavaju iseljenici iz podgoričkog sreza.
U Kulu se nastanjuju kolonisti svih crnogorskih srezova.
Nekadašnje ime bačkog mjesta Sekić, kolonisti sa područja Cetinja i Bara mijenjaju u Lovćenac, najljepše ime u kojem je sakupljena njihova zavičajna čežnja. Predložio ga je pokojni Radovan Stevović istaknuti ratnik, partizanski oficir, rukovodioc transporta Crnogorskih kolonista u Sekić, nosioc "Partizanske spomenice" i drugih visokih odlikovanja, poslanik u Skupštini, nekadašnje AP Vojvodine, istaknuti društveno - političkog radnik, pjesnik, patriota, koji je u vrijeme Inforbiroa prošao svoju desegodišnju životnu golgotu.
Danas sva ta mjesta pripadaju opštinama Mali Iđoš, Vrbas i Kula.
Pored kapitalnog djela „Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948“ istoričara Nikole L. Gaćeša, poslije gotovo šest i po decenija od crnogorske kolonizacije dvojica Crnogorskih kolonista Slobodan B. Medojević i Nenad Stevović izdali su višetomno djelo koje prezentira arhivsku građu crnogorske kolonizacije u Vojvodini 1945-1948. godine, iz kojih sam navela podatake o kolonizaciji.
Da bi upoznao neki narod moraš hodati njegovim stazama , jesti za njegovim stolom , slušati kroz što je prošao i razumjeti šta mu nedostaje i čemu se nada. Upravo sve to su bili razlozi da mi iz Asocijacije dijaspore Crne Gore više puta posjetimo Vojvodinu , razgovaramo i družimo se sa Crnogorskim kolonistima , koji su nam pričali ono što statistike i istoričari ne bilježe . Samo od sebe se nametnulo zašto ne rasvijetlilti raseljavanje Crnogoraca između dva svjetska rata , neposredno poslije Drugog svjetskog rata i nesrećnih ratova koji su se desili nakon raspada SFRJ ? Želja nam je da ostanu sačuvane od zaborava njihove životne priče , i bez recenzije zapisane u VIŠEVJEKOVNOM PUTOVANJU OD DUŠE DO SRCA… jer nema te “obećane zemalje” na koju je kročila Crnogorska noga , a da nije nakvašena suzom oka zagledanog tamo neđe prema Lovćenu.
Crnogorski kolonisti u Vojvodini sa tugom se priśećaju :
-PUTOVANJA VOZOM BEZ VOZNOG REDA
Putovanje teretnim vozom za stoku , bez vrata iz Zelenike, kod Herceg Novog dolinom Neretve, Bosne i Save do željezničke stanice u Inđiji, odnosno Staroj Pazovi, je trajalo i do 12 dana. Voz su žene kitile cvijećem. Uz svoj ptrljag na polaznoj stanici su im “dali po štruc ljeba”. Đe god se voz zaustavio narod im je donosio hranu. Kada bi ih upitali „znate li đe idete?“ čuo bi se odgovor „ Dosta priče saboteri , ne šalje nas Tito da nas bači u Dunav, nego da jedemo zlatnim kašikama“.Koliko su bili zanešeni, koliko su se radovali boljem životu uhvatili bi se u kolo, igrali bez muzike i pjevali đe god bi se voz zaustavio:
“Crna Goro ostaj zbogom , žao mi se rastat s tobom
Crna Goro rodno mjesto , tebe ću se sjećat često
Zbogom rijeke i potoci, zbogom braćo Crnogorci “
Crnogorski kolonisti vjerovali su J.B. Titu , jer je on Crnoj Gori poslije dvije ipo decenije državne i nacionalne bezimenosti , bez kulturnih i vjerskih prava u Kraljevini Jugoslaviji koja su 1918. bila zabranjena Crnogorskom narodu ,vlastitim autoritetom politički podržao vraćanje državotvornog imena Crne Gore i nacionalnosti Crnogoraca na Prvom i Drugom zasijedanju AVNOJ-a (1942.,1943.) .Vjerovali su da iz teškog materijalnog i ekonomskog položaja idu u raj i ta vjera u bolje śutra je bila jača od zime,mraza i gladi u toku putovanja . Kolika je ta vjera bila potvrđuje podatak da su za novu Vladu DFJ glasali u toku putovanja i glasanje obavili na željezničkoj stanici u Vinkovcima, 11. novembra 1945. godine.
-NADALI SE BOLJEM NEGO ŠTO SU NAŠLI
“Vaša imena će zlatnim slovima pisati u istoriji ovog naroda, govorili su nam, a sve je bila iluzija u koju smo svi mi vjerovali dok nijesmo došli u „obećani raj“.
“ Kada se kretalo iz Crne Gore ubjeđivali su nas da ne nosimo ništa, da nas u Vojvodini čeka sve, prava Amerika, kako su nam govorili. Ništa od toga nije bilo tačno. Prve godine su bile teške, preteške. Bili smo željni komada ljeba, o malo masti kojom bismo ga namazali samo smo sanjali. Bolji dani počeli su tek tamo neđe od 1956. godine.”
“Ni jedan četnik nije dobio kolonizaciju samo zaslužni partizani. Siromašno stanovništvo da bi se smirilo dobilo je novu nadu kroz agrarnu reformu i Zakon o kolonizaciji ,po članu domaćinstva dobili smo jutro zemlje (57 ari), jednu kravu na tri porodice i gotovo prazne bivše njemačke kuće od po 250 m2, koje je dijelilo više porodica. U najtežim trenucima uvijek smo znali opjevati svoju muku „Bože mili i Bogorodice, jedna krava na tri porodice, i eto ti crnog đavola i ona jalova”
Odnos prema imovini bio je spečifican jer si došao u nešto što nije tvoje. Zbog toga je postojao psihički otpor pa su se znali između sebe komšijski našaliti riječima „Nije okrečio kuću od kada je Švaba otišo“.
“Dali su nam polupraznu kuću, malo suda i pokrivač i śutradan odma na posa. Po 150 radnika krene na kopanje, a njive zapuštene, pune korova. Svi radnici njesu mogli da śedu na zaprežna kola pa smo išli i pješke. Zavijemo malo šećera, ljeba i ako ima i mlijeka “veselite bože”... U 12 pauza za ručak, koji smo ponijeli, pa kopanje do 18 sati. Tako gotovo osam godina rada za koru ljeba, sve do 1954.godine niko nam nije davao nadnicu, nego šećer, ulje, brašno.”
“Nije bilo struje, njihove paorske peći nijesmo znali da koristimo a najveći problem je bio nedostatak drva. Glavna sirovina za grijanje su bile džombe (korov ili korijen od suncokreta),slama, suva balega i sušika od žitarica.
Prvi prototip traktora sa gvozdenim točkovima dobili smo krajem 1953. godine.
Bili smo zanešeni idejom boljeg života i to nas je održavalo godinama, iako smo više godina ručno kopali zapuštene vojvođanske ravnice, “prinudnog” zadružnog načina života, isplate u naturi, podizanja đece sa samo četiri pelene”.
“Bio je u to vrijeme težak život. Patili smo se, bili gladni, goli i žedni, a ukus vode je bio najveći problem, mlaka i bezukusna, a tek 60-tih godina riješen problem sa ogrijevom. U to vrijeme se masovno umiralo. Mukotrpni rad na poslijeratnim zapuštenim vojvođanskim njivama, nedostatak ogijeva odnio je 10 % Crnogorskih kolonista koji su pohrlili ka „boljem životu“.
“Prve godine su bile tegobne, dosta ljudi se i vraćalo. Navikli na planinske uslove života, koloniste je u ravnici kosila tuberkuloza, radilo se teško, glad je bila velika... Bilo je to, međutim, i vrijeme velikog entuzijazma, svaki naredni dan bio je bar malo bolji od prethodnog i kolonistička sela su, kroz decenije, bukvalno preporođena “
“Došli smo snažni, jaki, cijeli dan tukli korov, sem u vrijeme pauze za “fruštuk” od 12h do 14h , malo se odmaramo, pa izađemo na put i uhvati se u kolo . Uveče bi išli u Dom na igranke, krv nije mogla da miruje,čojek se ugrije u domu.”
“Porodice su se dijelile. Jedni ostajali u zavičaju, drugi išli u Vojvodinu. Ko nije mogao da se navikne vraćao se 1947. Ili 1949.g. gubeći pravo na kolonizaciju. U zavičaju smo bili razbaštinjeni. Blažo Jovanović nam je 1947. rekao :"Dobili ste kuće i zemlju ođe i imame to što imate.”
Oni koji su izašli iz iz zadruge , jer nijesu šćeli da im zdruga upravlja životom, bili bi proglašavani za neprijatelja, kao „kulaci koji ugrožavaju komunizam“ zbog čega nijesu kasnije mogli da ostvare penzije .
U godinama kad bi “izdala” pšenica i kukuruz preživljavali bi jedući sirak-korov , iako su ih komšije Mađari upozoravali da od njega potiču sve stomačne tegobe.
Zakonom je bilo određeno da se dodijeljena zemlja u roku od 15 godina ne može razdjeljivati, prodavati, davati u zakup, založiti ili otuđivati na neki drugi način, osim usljed diobe domaćinstva ili razmjene zemljišta.
Crnogorski kolonisti , kao uostalom i sva Crnogorska dijaspora i iseljenici “boluju bolesti “ Crnogorskog društva ,jer se političke podjele u Crnoj Gori prenose i na njih , Nažalost odnos Srbijanskih vlasti i “srpskih Crnogoraca” , nebriga Crnogorskih vlasti ima za posljedicu da i u Vojvodini postoje Crnogorci podijeljene svijesti i savjesti koji se više ne izjašnjavaju kao nacionalni Crnogorci , pa se i rođena braća dijele na Srbe i Crnogorace, identično kao u matičnoj državi.
LOVĆENAC PRIJESTONICE CRNOGORSKOG DUHA USRED VOJVOĐANSKE RAVNICE
OD LOVĆENCA DO LOVĆENA DALJINA SE SRCEM MJERI
“ Lovćen je simbol Crnogoraca, otuda i ime Lovćenac, kojim kada šetate mislite da se nalazite usred Crne Gore. U Lovćencu se zbori crnogorskim jezikom,navike stanovnika, nazivi ulica sve podśeća na autentično crnogorsko mjesto. Opština Mali Iđoš, kojoj Lovćenac pripada, još 2010.god. je prva u Srbiji uvela crnogorski jezik u zvaničnu upotrebu i jedina je koja je to uradila, iako su i u Vrbasu ispunjeni zakonom propisani uslovi za uvođenje crnogorskog jezika u službenu upotrebu” sa puno ljubavi o Crnoj Gori i Lovćencu počinje svoju životnu priču da priča Mirjana Roganović , Crnogorka rođena u Lovćencu u koji se davne 1946.godine doselio njen đed Šćepan Nikolić rođen 1891.g. u Veljim Zalazima , koji su prvo njeguško selo od prevoja Krstac u pravcu sjevera, smješteno u dolini neposredno uz rub kotorskih strana na njihovom dijelu iznad naselja Dobrota ( Sveti Vrači ).
Šćepan Nikolić je bio oženjen Ivanom Đurović , koja je preminula vrlo mlada i sahranjena na groblju u Veljim Zalazima . Sa njom je imao petoro đece: Anđu, Ljiljanu, Milicu, Stanu i sina Vasa , sa kojima se iz porodične kuće iselio za Vojvodinu , u tadašnji Sekić 1946. godine. Nikada se nije oženio, sam je podizao đecu.Umro je i sahranjen u Lovćencu 1966.godine , ali su njegovi posmrtni ostaci , po njegovoj posljednjoj želji prebačeni u Crnu Goru –Kotor.
Mirjanine tetke Anđa i Ljiljana , nijesu mogle da se priviknu na Vojvođansku klimu , pa su se vratile u Crnu Goru –Kotor , tamo osnovale porodice .
Mirjanin otac Vaso Nikolić se 1966. godine ženi sa Milicom, Crnogorkom porijeklom sa Čeva. Sa njom ima dvoje đece Mirjanu i Željka i od njih dva unuka Šćepa i Krsta.
Mirjana je udata za Crnogorca Dragana Roganovića, porijeklom iz Prentina dola iz Cuca, a njen brat Željko Nikolić je oženjen Crnogorkom Brankom, rođenom Radonjić.Ovo napominjemo jer mješoviti brakovi, Srba starośedioca, Mađara i Crnogorskih kolonista desili su se tek nakon 25 godina zajedničkog suživota.
Mirjana Roganović svoju ogromnu ljubav prema Crnoj Gori je prenijela i na sina Šćepa, koji je od malih nogu s ponosom obukovao Crnogorsku nošnju ,kroz aktivnosti u folklornim sekcijama naučio crnogorska kola i s ponosom ih igrao na svim manifestacijama koje su se organizovale u Lovćencu i šire.
Mirjana svoj društveni aktivizam usmjeren ka očuvanju Crnogorskog identiteta, kulture , jezika i običaja Crne Gore u Vojvodini među Crnogorskim kolonistima sprovodi svojim članstvom u Udruženju Cnogoraca Lovćenca . U Lovćencu danas stasava treća generacija Crnogorskih goršaka koji su rođeni u Vojvođanskoj ravnici , ali ljubav prema matičnoj državi se ne smanjuje.
“Mi nijesmo dijaspora mi smo Crna Gora u malom...bolje čuvamo i poštujemo sve što je crnogorsko i dosta toga od nas mnogi Crnogorci u Crnoj Gori mogu da uče. Poštujemo Crnogorska nacionalna obilježja, proslavljamo sve Crnogorske nacionalne praznike i imamo veliki žal zbog nemogućnosti dobijanja Crnogorskog državljanstva , jer mi jesmo Crnogorci, tako se ośećamo tako se i izjašnjavamo .Mi u Lovćencu smo uvijek bili Crnoj Gori lojalni , njenoj slobodi i suverenosti , način naših života to potvđuje. Poštujemo Srbiju, ali Crna Gora nam je u duši i srcu , koje uvijek jače zalupa kad se pomene naša Crna Gora , koja je svima nama ,omogućila da izgradimo moral samouvažavanja , samodostojanstva i vlastitih ljudskih vrlina kroz postojanje civilizacijskih vrijednosti ugrađenih u njene viševjekovne državne temelje.
Voljela bih da Crna Gora prepozna našu emociju i potrebu da budemo dio nje. Da odvoji “žito od kukolja” i posveti se onima koji bez obzira na sve pritiske , ne odustaju od svojih vjekovnih pripadnosti i s ponosom ih ističu. Crna Gora , tj. oni zaduženi da u njeno ime pospješuju i vode brigu o očuvanju nacionalnih , jezičkih, kulturoloških, običajnih pripadnosti Crnoj Gori Crnogorskih iseljenika i dijaspore i nas Crnogorskih kolonista u Vojvodini u prethodnom periodu nije se na adekvatan način odnosila prema svemu tome, zaboravljajući (ili možda nije to u pitanje) da smo mi nacionalna zajednica u državi iz koje vjekovima unazad idu sva “dobra” i sva “zla” prema njoj .
Čežnja, ljubav i želja za Crnom Gorom je svakim danom veća, njoj se uvijek vraćam kad mi to životne okolnosti dozvoljavaju, jer Crna Gora je zvijezda vodilja koja nas drži ponosne kroz vjekovnu istoriju. Crna Gora je naša svjetlost kroz tamu, duboka i trajna vjera na čemu gradimo sve svoje pripadnosti i svoje rodoljublje” su riječi sa kojima je ponosna Crnogorka iz Lovćenca Mirjana Roganović završila svoju priču o životu tamo i vječitoj čežnji za ovo ođe.
Radost čuvanja tradicije, čežnja za zavičajem ,je samo jedan dio priče o sudbini Crnogorskih kolonista u Vojvodini. Onaj drugi, ekonomski i demografski, mnogo je neveseliji. Poljoprivredna gazdinstva na kojima se zasnivao njihov prosperitet su privatizovana i, naravno, upropašćena, a mladi, u potrazi za poslom i parčetom hljeba se iseljavaju u Novi Sad, Beograd, Italiju, Njemačku, Češku . Sredine u kojima žive Crnogorski kolonisti nemaju perspektive,jer kao i u drugim zemljama regiona, evidentan je problem postojanje korupcije u društvu, partitokratije – uski krug ljudi uživa privilegije i zapošljavanja. Mladi se ne bore za nešto bolje jer kažu zašto da se bunimo kada u ovoj državi ne mislimo da živimo.
A Crna Gora na sve to ćuti ! Ćutala je i 20.12 2003. god. kada su sumirani statistički podaci o nestanku 250.000 Crnogoraca,od kojih 100.000 u Srbiji. Po tim popisnim podacima samo od 1991. god. nestao je svaki drugi pripadnik Crnogorske nacije. Poslije zadnjih dešavanja i političkih previranja ,svima je jasno da je ovaj čin etnocida ostvaren crkvenom, političkom , kulturnom, ekonomskom i medijskom prinudom u sihronom djelovanju velikosrpskih struktura i u Srbiji i u Crnoj Gori u kojem su uključeni (javno i tajno) klero fašisti , vječiti pretendenti nad Crnom Gorom.Asimilatorska operacija “posrbljavanja Crnogoraca” očito i dalje traje, kako u Crnoj Gori tako i u zemljama đe imaju status Nacionalnih manjina , čak i u iseljeničkim sredinama, pa se nameće logično pitanje da li nas očekuje na skoro najavljenom popisu isti “metod-humanog projekta” u kojem se može “izgubiti” preostali dio nacionalnih Crnogoraca ?
Kako ni jedna kolonizacija sprovedena sa Crnogorskim kolonistima nije do kraja proučena da bi se viđelo šti je donijela dobro , a šta su njene slabosti, očekuje li III I IV generaciju Crnogorskih kolonista u Vojvodini nove migracije i iseljavanja i sa tih prostora ? Ako smo mi u Crnoj Gori izloženi ovolikom pritisku ideologija “ veliko nebeskih naroda” , da li se iko od nas zapitao koliki pritisak se vrši nad onima koji se izjašnjavaju kao nacionalniCrnogorci , a žive u Srbiji u konkretnom u Vojvodini ? O ovim pitanjem bi po našem mišljenju trebalo da se bavi Crna Gora i institucija zadužena za saradnju sa Crnogorskom dijasporom i iseljenicima , a ne kako su radili do sada kako će i đe napraviti feštu , okupljanje ili piknik onima koje je klasirala kao sebi podobne !
Na kraju, pozivam vas sve i ođe i tamo, prestanimo sa podjelama , radimo na tome da nikad više mi ili naši potomci ne uđu u voz bez voznog reda,koji će nas/ih odvesti daleko od Crne Gore.Radimo na tome da mladima kojima su preci porijeklom iz Crne Gore ,svojom ljubavlju i emocijom prema Crnoj Gori ,trasiramo sve puteve prema njoj.Radimo na tome da im našim rodoljubljem ne damo da lutaju...neka znaju odakle su otišli i đe idu … Kreirajmo vozni red koji će ih svake godine bar jednom dovesti domu svih nas...našoj Crnoj Gori.
Vera Kirović
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore