XIII VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA CRNA GORA U DUŠI, A TURSKA U SRCU KAD MUHADŽIR VOLI “VUČJI” DRŽAVU PRIJEMA

XIII VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNA GORA U DUŠI, A TURSKA U SRCU

KAD MUHADŽIR VOLI “VUČJI” DRŽAVU PRIJEMA

U ediciji VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA pišem o životnim pričama Crnogorskih iseljenika o onom što je vrijedno sačuvati od zaborava , razloge zašto su otišli –da se ne ponove i o njihovoj emociji prema Crnoj Gori ,koja se smjestila u njihovim dušama ,kojom grade svoju čvrstu vezu sa zavičajem u kojem su ostala napuštena njihova porodična ognjišta. A zavičaj je u Nikšiću, Podgorici, Baru, Kolašinu , Bijelom Polju, Pljevljima, Petnjici, Rožajama…zavičaj je Crna Gora! A zavičaj je svetinja , mjera za sve u životu , za ljubav i ljepotu, prijateljstvo, nježnost, za dobrotu, uspjeh i budućnost, na njega se oslanjaju i vežu naša śećanja , na kojima se gradi naša sadašnjost i naša budućnost .
Iz njega potiče naše krvno srodstvo , najprirodnija i najčvršća veza koja ljude spaja đe god da oni žive po svijetu. Upravo , krvno srodstvo je Republici Turskoj formiralo iseljenička naselja u Istanbulu u Bajram-paši, Yildrimi mahali, Pendiku, Adani, Izmiru , Bursi , Urli i drugim mjestima u kojima žive Crnogorski i iseljenici , u kojima se zbori “našim “jezikom više nego turskim , u kojima se sluša “naša” muzika i koji su kroz viševjekovni protok vremena održavali i sačuvali od zaborava običaje , jezik , kulturu i pripadnost državi Crnoj Gori i svom mjestu porijekla .
Davno je bila 1876.godina, kada je došlo do masovnijeg iseljavanja muslimanskog stanovništva iz gradova koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Muslimansko stanovništvo se nakon Crnogorsko –turskog rata 1876/78.godine počelo iseljavati iz gradova Nikšić , Bar, Ulcinj, Podgorica,Kolašin, Bijelo Polje.
Masovna iseljavanja muslimana su se dešavala i poslije Balkanskih ratova (1912/13), iz krajeva koji su pripali Crnoj Gori. Iseljavanja su uglavnom išla ka centralnom dijelu Osmanskog carstva, i to u dva pravca: jedan preko Podgorice i Bara, a drugi preko Skoplja.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih djela, iz novooslobođenih krajeva Crne Gore od aprila do juna 1914. godine, preko Bara, iselila su u Tursku 12.302 lica. Prema austrougarskim izvorima, do jula 1914. se iselilo 16.570 lica.
Iseljavanja su zabilježena i nakon stvaranja Kraljevine Srba Hrvata Slovenaca 1918. godine.
Nastavljeno je iseljavanje u Tursku, posebno u periodu 1946-1970.godine.
Prema turskim registrima , u tu zemlju je između 1946.g. i 1968.g.sa područja bivše Jugoslavije pristiglo 41.950 muslimanskih porodica sa 159.030 članova.
Iz Crne Gore najviše muslimana se iselilo iz Rožajskog kraja, oko 4500, dok je iz Bihora i Bijelog Polja bilo pojedinačnih slučajeva.
Između Jugoslavije i Turske je 1954. godine potpisan tzv. „Džentlemenski sporazum“ o iseljavanju.Osmansko carstvo, odnosno kasnije Republika Turska je prihvatala izbjeglice kako su ih oni zvali muhadžire, pod uslovom da se identifikuju kao Turci i da promijene svoja prezimena. U tom novom životu, novom gradu, državi, tuđoj a opet svojoj postali su vlasnici tapije na dvije geografije,dvije istorije, dva jezika, dvije kulture, dva načina života koje su u sebi morali stopiti u jedno,
Dolazeći u Tursku , Crnogorski iseljenici su morali imati Vasiku (pozivno pismo), potvrdu da nemaju imovine , odreći se državljanstva matične države i prihvatiti turska prezimena pa su bratstva Murića u Turskoj Erdemi i Erdeni, Dacići –Balkan, Balote –Hacioglu, Zejnelagić-Bora, Škrijelj-Sukranli, Šutković-Deniz, Agovići-Agoglu, Ramovići-Sandžakli, Ramčilovići-Gulek, Girlići-Mert, Pepići –Bayrak, Sinanovići-Sinanoglu, Mukovići-Gul, Ćatovići-Silen, Martinovići-Karabult, Sijarić –Akova … i svi oni su vođeni težnjom za spajanjem veza pokidanih sa svojim zavičajem u vihorima ratova i drugim životnim nepogodama , kojima su oni ili njihovi očevi ili đedovi bili pogođeni. Bez obzira na sve razloge iseljavanja koji u većini slučajeva odišu nečovječnošću njihovu solidarnost , humanost i želju za zbižavanjem sa svojim bratstvenicima rasijanim po svim stranama svijeta i zavičajem , nije umanjilo.
Halil Muriç Türkkan je dobio ime po svom đedu Halilu , koji je bio 12 godina Osmanski vojnik , koji se poslije ranjavanja vratio u rodni kraj selo Bać u opštini Rožaje. Spadao je u vjersku duhovnu inteligenciju , bio je hodža , bio u to vrijeme vrlo poštovan i istaknut u tom kraju. Oženio se imao 3 sina Ćazima, Ismaila I Mustafu , koji su se nakon njegove smrti sa majkom Behijom 1964.godine iselili u Tursku. Danas njegovih nasljednika u Turskoj ima 32 iz II, III I IV generacije od sinova Ćazima i Mustafe , dok se treći sin Ismail nije oženio.
Halil Muriç Türkkan je sin Mustafe i Zejnepe (Smailagić rodom iz Tutina) , oženjen je turkinjom Hedijom Türkkan Van sa kojom ima troje đece , koja su im podarila četvoro unučadi. Njihova kćerka je diplomirani anesteziolog, a sinovi se bave porodičnim biznisom trgovinom ženske garderobe , svi žive u istanbulu.
KAD MUHADŽIR VOLI “VUČJI” DRŽAVU PRIJEMA
Sem porodičnim biznisom Halil Muriç Türkkan je društveno aktivna osoba , pa svoj patriotski aktivizam sprovodi u okviru partije MHP , čiji je član više od 40 godina i koji je u tom periodu bio aktivan u svim društvenim procesima ,više od deset godina je učestvovao i razvijao u okviru partije radnički sindikat.
“Vukovi “ kojima Halil pripada je politički pravac i partiju MHP (Milliyetçi Hareket Partisi) su patriote Republike Turske , koji dok prate i ostvaruju svoje snove , ne zaboravljaju da ostvaruju i tuđe. Svakim svojim postupkom pokazuju koliko vole svoju državu , da poštuju njenu prošlost i istoriju i žive za budućnost iste , ne dozvoljavajući da ijedna sjenka padne na njen teritorijalni i državni integritet . Uz sve to kroz svoj patriotski aktivizam , donatorskim aktivnostima i humanitarnim radom obezbjeđuju svjetlost i nadu onima kojima je potrebna .
“Patriotizam se ne uči , već se sa time rađaš , rodoljublje ili teče ili ne teče tvojim venama, a ako voliš svoju državu onda voliš i sve ljude lojalne njoj , i to dokazuješ svakim svojim postupkom , bez obzira koliko te to “košta” u različitim vremenskim periodima koji neminovno utiču i na društvene promjene . Ja sam plaćao svoj “danak” za sve svoje postupke , i bez obzira na sve preživljeno nije velika cijena jer volim Tursku i svoj život bih položio za nju “sa osmjehom mi pojašnjava Halil.
”Vukovi “ imaju svoj specifičan pozdrav sa rukom ko je ispružena uvis, dva vanjska prsta ruke raširena tako da podsjećaju na uši, palac i srednji prst i prstenjak skupljeni kao njuška: to je takozvani vučji pozdrav, kojim ističu privrženost idealističkom svjetonadzoru jer naziv i simbolika organizacije seže u tursku mitologiju u kojoj je vuk simbol hrabrosti i časti, na osnovu koje zagovaraju očuvanje nacionalne tradicije, kulture i društveni poredak.
Za njih Osmanski grb je od velikog značaja i oslikava simbolku pravca njihove ideologije,koja ima dosta osporavanja ,ali i pristalice ne samo u Turskoj nego i među Turskom dijasporom(Njemačka, Austrija, Švajcarska) .
Grbovi nijesu nikad bili svojstveni Osmanskom carstvu i islamskoj kulturi. Svaki sultan Osmanskog carstva je imao sopstveni monogram, zvani tugra, koji se koristio kao grb , tako da je ovaj oblik Osmanskog grba usvojen 1882.godine od strane sultana Abida Hamida II .Znak u krugu je takozvana Tugra koja se sastoji od imena osmanskih sultana pojedinačno . Zelena zastava simbolizuje Rumelijae (zemlje zapadnog balkana) i prikazana je u vidu tri polumeseca na zelenoj podlozi. Crvena zastava je zastava Anadolije i ostalih azijskih ejaleta (pašaluka ) i prikazana je u vidu jednog polumjeseca na crvenoj podlozi. Oružja prikazana na grbu predstavljaju tipičnu osmansku ratnu opremu. Cvijeće simbolizuje mir i sreću, dok dvije knjige na lijevoj strani predstavljaju Kuran i Sunu kao i ljubav prema filozofiji i nauci. Vaga simbolizuje pravednost.
Halil Muriç Türkkan je i potpredsjednik udrženja BSTRB (Bosna Sancak Trakya Rumeli Balkan Türkleri Derneği) iz istanbula koje okuplja Crnogorske i iseljenike iz država formiranih nakon raspada SFRJ.
Takođe je i potpredsjednik udruženja Şehit ve Gazi Aileleri sosyal Yardimlaşma ve Dayanişma Derenği iz Istanbula , koje se bavi očuvanjem śećanja na žetve poginule vojnike i policajce u odbrani Turske i socijalnom pomoći i solidarnošću sa njihovim porodicama.
Na kraju razgovora Halil kaže” Ja Tursku nosim u srcu , ona mi je dala sve , iako su prošle godine od kad smo se iselili iz Crne Gore , tragajući za egzistencijom , tražeći I želeći bolji život za sebe i svoju porodicu , uvijek se sa čežnjom i željom vraćam u mislima rodnom kraju -Baću, Rožajama i Crnoj Gori , koji su dali pečat mojoj duši za cijeli život i koje želim da prenesem na moje nasljednike. Zbog toga sam uzeo iseljeničku knjižicu jer su nam obećali da ćemo preko nje dobiti Crnogorsko državljanstvo. Nažalost , pokazalo se da to nije istina,i da su " neki" zloupotrijebili našu ljubav prema Crnoj Gori. Volio bih da Crna Gora u nama i našim nasljednicima vidi dio sebe u Turskoj i omogući nam da u nju dolazimo sa Crnogorskim pasošom , a ne kao svi ostali stranci.”
U svom dugogodišnjem radu sa Crnogorskim iseljenicima i dijasporom , slušajući priče o njihovim životima dobila sam potvrdu da ni vremenska i prostorna razdaljina nije umanjila duhovnost pravoslavlja, katoličanstva i islama koji su utkani u genu autohtonih naroda iz Crne Gore. Zbog svega toga i svih nas ođe i svih njih tamo , krajnje je vrijeme da oni koji “vedre i oblače” iznad naših života da se zaustave u širenju podjela , koje nikom od nas nijesu dobro donijele i koje su nas “rasule “ po svim kontinentima. Ne primoravajte Crnogorske građane zbog vaših opstanaka na vlasti , da dobavljaju lažne VASIKE da bi opstali i preživjeli u nekim tuđim , a opet njihovim državama !
Ne ćerajte Crnogorske iseljenike da dokazuju da su dio Crne Gore …ne trebaju im iseljeničke knjižice da bi dokazali ko su i odakle su , odakle su doselili i kome indetitetski pripadaju ! Dobro oni to znaju …sve to nose u duši, koja pripada Crnoj Gori , u kojoj je krajnje vrijeme da “politička elita” shvati da je je prihvatanje različitosti egzistencijalna nužnost, civilizacijsko dostignuće i kulturološko bogatstvo Crne Gore, koje uvijek mora biti ispred i iznad političkih i ličnih interesa .