XI VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNOGORCI U ŠVAJCARSKOJ- DOĐEŠ NA KRATKO, A OSTANEŠ CIJELI ŽIVOT
ISTE ŠANSE , ISTO POŠTOVANJE ZA SVE RAZLIČITOSTI U ZEMLJI SA MNOGO LICA
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina jugoslovenski radnici su bili najbrojniji među "gastarbajterima" i sezoncima u Švajcarskoj. Prema podacima Generalnog konzulata SFRJ iz 1989. godine, u ovoj zemlji bilo je gotovo 150.000 ljudi sa prostora SFRJ. Prema podacima OECD-a, građani SFRJ su u 1990. godini bili, po broju (140.700) na drugom mjestu u Švajcarskoj, poslije Italijana (378.700). Njih 84.400 je imalo "stalnu" ili godišnju radnu dozvolu, dok je 44.500 bilo sa dozvolom za sezonski rad.
Samo u Cirihu živjelo i radilo tridesetak hiljada jugoslovena .Da bi opstali u Švajcarskoj, jugoslovenski radnici su morali da imaju dozvolu za stalni rad i boravak (viza C), dozvolu za jednogodišnji boravak i rad (viza B) ili dozvolu za sezonski rad (viza A). Te radne vize su se izdavale u ambasadi Švajcarske u Beogradu. Za to je bila dovoljna garancija ili poziv poslodavca . Pored Ciriha, Berna, Ženeve i Lozane kao industrijskih i administrativnih centara Švajcarskih kantona, Crnogorski iseljenici su živjeli i radili i u Bazelu, Arauu, Suru, Ruti, Vilu, Zofingenu i drugim mjestima.
Građani SFRJ na radu i boravku u Švajcarskoj bili su 1988. godine organizovani u 73 kluba i udruženja. To samoorganizovanje je obavljeno pod pokroviteljstvom SK SSRNJ tako da su Hrvati, Slovenci i Albanci imali svoje nacionalne i zavičajne klubove, a Crnogorci i Srbi ne jer su bili svrstani pod kapu jugoslovenstva, u to vrijeme je jugoslovenskim diplomatama bilo zabranjeno da sarađuju sa tim klubovima i udruženjima, pa se dogođalo da pojedini konzuli zbog kršenja ove zabrane budu i proćerani iz Švajcarske.
Masovnije okupljanje oko jugoslovenskih klubova započelo je tek početkom sedamdesetih godina, kada su zvanično u SSRNJ registrovane 22 takve organizacije. Mnogi od njih, iznikli su iz fudbalskih i šahovskih klubova .Kada je početkom devedesetih godina došlo do raspada 90 jugoslovenskih klubova, Crnogorci ,Srbi i Jugosloveni sačuvali su za sebe dvadesetak. Desetak u Cirihu i okolini, pet u Bernu i pet u ostalim mjestima. Ono što je evidentno , ne samo u Švajcarskoj, a što je više nego čudno , je da se u kasnijim društvenim procesima od izlaska iz zajedničke države sa Srbijom obnavljavljem Crnogorske državnosti ,većina jugoslovenskih klubova je prešla pod upravu Srbijanske dijaspore.
Danas u Švajcarskoj , po evidenciji Uprave za saradnju sa dijasporom /iseljenicima je registrovano 4 udruženja čiji su članovi Crnogorski iseljenici : Crnogorska dijaspora u Švajcarskoj, Islamski kulturni centar” Džemat Wattwil” , Bošnjačka dijaspora Crne Gore u Švajcarskoj , Bratska ruka.
ŠVAJCARCI KAŽU UPOZNAJTE ŠVAJCARSKU TRAŽEĆI ONO ŠTO NAS SPAJA , A NE RAZDVAJA!
Švajcarska se sastoji od 26 sastavnih država, takozvanih kantona. Kantoni su ranije bili potpuno nezavisni.Zatim su se pripajali jedan po jedan današnjoj Švajcarskoj i ustupili
savezu neke od nadležnosti. Ali u mnogim područjima su kantoni I dalje samostalni, oni imaju sopstvene ustave i zakone, koji pak ne smeju biti suprotni saveznom pravu. Takođe imaju i sopstvene parlamente, vlade i sudove. Švajcarska je pravna država. Ovo znači, ne samo da stanovnici zemlje moraju da poštuju zakone, nego je i sama država dužna poštovati postojeće pravo.Sudovi su nezavisni od vlade i od parlamenta. Državni oblik Švajcarske je direktna demokratija
U Švajcarskoj živi oko 140 nacija , đe svaka peta osoba nema švajcarski pasoš,a svaki treći brak je međunacionalni . Država sa 8.600.000 stanovnika od čega jedna trećina živi u pet velikih gradova Cirihu, Ženevi, Bazelu, Bernu i Lozani i njihovim aglomeratima.Više od polovine zemlje sastoji se od planina. Tamo živi jedva deset posto stanovništva.Većina stanovništva zajedno živi na minimalnom prostoru, što zahtijeva toleranciju i obzir prema različitostima.
U Švajcarskoj se govore četiri službena državna jezika: nemački, francuski, italijanski i retoromanski.Da bi zajednički suživot i uspio, od svih stanovnika Švajcarske se očekuje da mogu da se sporazumiju i da se potrude da budu finansijski samostalni, da se poštuje švajcarski pravni poredak kao i da se poštuju i ispunjuju osnovne vrijednosti ustava. Takođe svima se daju iste šanse da se uključe u društveni život. U Švajcarskoj osnovna prava garantuju,da ne smije niko biti diskriminisan zbog porijekla, rase, pola ili religije ili zbog seksualnog opredjeljenja. Svaki čojek ima pravo da slobodno odabere sopstvenu religiju i pogled na svijet. Ali isto pravo svako mora dopuštiti svome bližnjem.
Švajcarska ima dobro izgrađen socijalni sistem. Brine se o tome, da ljudi u dugoročno teškim situacijamane moraju da pate od materijalne nemaštine. Socijalna pomoć je stvar kantona i slijedi po pravilu preko opštine stanovanja. Ona se finansira preko poreza. Društvena odgovornost švajcaraca se ogleda u mišljenju da svako može da se zatekne u nuždi. Mreža socijalnog osiguranja se bazira na solidarnosti. Zato svako daje svoj doprinos: zdravi za bolesne,mladi za stare, bogati za siromašne ili samci za familije.
U ZEMLJU SA MNOGO LICA je Crnogorski iseljenik Ervin Canović ,otišao prije 35 godina. Živi sa svojom porodicom u Sankt Gallenu na Bodenskom jezeru.
Ervinov otac Ismet potiče iz mnogobrojne porodice Canović iz Plava , od 1952. godine je živio u Petrovcu , đe se oženio sa Grbljankom Marom Marović, sa kojom ima dvoje đece Ervina i Emilu , od kojih ima tri unuke. Ismet Canović je svoju penziju ostvario u Komunalnom preduzeću u Budvi , ali mu dugogodišnji požrtvovani rad nije pomogao da svojoj đeci obezbijedi stalno zaposlenje , nego su se i jedno i drugo iselili u Švajcarsku, zbog nemogućnosti dobijanja stalnog zaposlenja.(Ervin krajem ljeta 1987.godine, a Emila 1990.god.) Ismetovi mlađi brat Dzafer i sestra Sehija su se 1971.godine iselili za Švajcarsku , oni imaju sedmoro đece .U Švajcarskoj žive još dva sina Ismetove sestre koja se udala u Kosovskoj Mitrovici i koji su fakultetski obrazovani.Razlog iseljavanja I generacije švajcarskih Crnogoraca iz porodice Canović iz Crne Core je bila loša ekonomska situacija , kako nijesu bili u mogućnosti da se školuju sem do četvrtog razreda osnovne škole , ovi vrijedni ljudi su iskoristili mogućnosti lakog odlaska u inostranstvo i zapošljavanja nekvalifikovane radne snage u Švajcarskoj . Njihova đeca u Švajcarskoj su završila strukovne škole .
Ervin Canović je veliki zaljubljenik u Crnu Goru , koji sa śetom priča :” Nikada nijesam ni pomišljao otić iz Crne Gore ,rođen sam u Petrovcu na moru,đe sam završio osnovnu školu. Srednju - zanat mašinbravarski završio sam u u Baru .Počeo sam raditi već od svoje 15. godine (imam od tada otvorenu Radnu knjiziciu) , kao srednjoškolac sezonski sam radio četiri godine na Recepciji Hotela "AS" u Perazica dolu . Nakon završetka srednje škole , odlazim na odsluženje vojnog roka u Kičevo-Makedonija , bio sam vojnik JNA . Nadao sam se da ću kada se vratim dobiti stalno zapošljenje u hotelu , jer sam za to imao sve zakonske preduslove , a ni kao “mještanin” nijesam trebao biti na spisku sezonskih radnika. Riječ “mještanin” izgovaram pod znacima navoda , jer ja to jesam bio , samo je pitanje da li su mene i mog oca muslimana rodom iz Plava , domicilni Paštrovići prihvatali kao takve. Da jesu , ja bih svoju životnu priču preživljavao u Petrovcu, a ne u Švajcarskoj."
0Svim ljudima bez obzira đe se mole onom u kojeg vjeruju , od bezbroj životnih raskrsnica i puteva svakako najteže padaju oni koji se pamte po razočarenjima nastalim zbog ośećaja nepoštovanja različitosti ili nemogućnosti ostvarivanja svojih prava i životnih potreba zbog vjerskih razlika,a toga je bilo na prostorima Crne Gore , pa i u Paštrovićima , dugo godina zatvorenih u svojoj tradiciji za sve “druge”, među kojima je Ervin odrastao , upijajući u sebi sve ljepote Paštrovačke zemlje uz samu morsku obalu od Kufina do Babinog vira kod Bečića .Ali mladom čojeku , nije data mogućnost za stalnim zaposlenjem …po “starim ranama , ne treba kopati “ , a te rane se Ervinu uvijek “otvore” kad prolazi pored Petrovca , a pored njega samo prolazi , jer mnogo kasnije je za sebe i svoju porodicu izgradio kuću u Baru , gradu njegovih srednjoškolskih dana, gradu otvorenog za sve dobronamjerne ljude , u kojem se vjekovno kolo zajedništva i skladnog suživota ogleda u bistrom Barskom moru podno Rumije.
1987. godine, Ervinovu porodicu pośećuju rođaci koji žive u Švajcarskoj i pozivaju Ervina da pođe sa njima da upozna i poseti Švajcarsku.Kako je znao njemački jezik , pronalazi posao mašin-bravara i od 1988.godine počinje da radi , do današnjih dana.1990. godine sklapa brak sa Ervinom , porijeklom iz Plava, sa kojom ima dvije prelijepe kćerke , Crnogorke , koje ne propuštaju ni jedno patriotsko okupljanje u matičnoj državi ,s' ponosom na njima ističući Crnogorska obilježja. Ovo nije iznenađujuće , jer od oca i majke uče kako se voli Crna Gora , u kući zbore Crnogorskim jezikom ,čuvajući tradiciju i običaje zavičaja svojih predaka.
Ervinova supruga Ervina , potiče iz porodice Cecunjanin , koja slovi za jednu od najbrojnijih u Plavsko-Gusinjskoj regiji. Njen otac Hamdija i majka Humzija (Zika) imali su petoro đece: Ekrem,Edin, Esmina, Edina , Ervina i svi su se iselili iz Crne Gore, rasuti ko biseri po “bijelom svijetu” . Ervina živi u Švajcarskoj, njene dvije sestre u Njemačkoj , a braća u USA. Hamdija i Humzija Cecunjanin su uz pomoć svojih sinova otišli u USA , i nakon dobijanja Green Card odnosno Perminent Residence ,u Crnu Goru dolaze nakon 10 godina i u njoj nakon toga borave po šest mjeseci godišnje, sve do smrti. Sahranjeni su u USA.
Ervina danas radi u Glavnoj kantonalnoj bolnici, a Ervin na Ciriškom aerodromu. Sve i da ne žele, njihove emocije i porodične veze , ih vode na česta putovanja po skoro svim kontinentima , ali ona uvijek počinju sa Crnom Gorom. Njoj se vraćaju i uz nju su kad god je njoj potrebno, a da li je Crna Gora uradila bar nešto i da li je ikada prepoznala emociju i rodoljublje bračnog para Canović i njihove mnogobrojne porodice , koja po svim kontinentima s ponosom ističu svoju pripadnost Crnoj Gori . Od njih mnogi u Crnoj Gori mogu učiti da istinu treba tražiti unutar tradicije Crnogorskog naroda , jer sa njom su se Crnogorski iseljenici štitili , kako bi što bolje odbranili, podržali i očuvali sami sebe i sve svoje pripadnosti od asimilacije .
Nadam se da će životne priče Crnogorskih iseljenika iz VIŠEVJEKOVNOG PUTOVANJA OD DUŠE DO SRCA i njihovo kazivanje o načinu života u zemljama prijema biti putokaz za mnoge buduće Strategije o saradnji sa Crnogorskim iseljenicima i dijasporom , da se razlozi odlaska nikad više ne ponove i da se Crna Gora vrati svom vjekovnom putu na kojem su nas naše različitosti spajale, a ne razdvajale.
Ne nastavljajmo sa glupostima nastalim iz podjela koje Crnoj Gori nijesu dobro donijele a svima nama su život pretvorile u niz izgubljenih mogućnosti . Uradimo sve da nam se sadašnjost ne pretvori u još jednu izgubljenu mogućnost, da u budućnosti ni mi ni naši nasljednici ne bi žalili za onim što nijesmo , a mogli smo učinjeti .
Vera Kirović
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore