X –VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA
CRNOGORSKI ISELJENICI U DANSKOJ -U KOJOJ I KAD KRALJ GRADI , KUPUJE ZEMLJIŠTE !
„KAD SU CRNOGORCI ŠTAMPALI KNJIGE , VI STE OĐE NOSILI ROGOVE …"
U Kraljevinu Dansku, koja spade u najstarije evropske države , šezdesetih godina su počeli da se useljavaju “radnici na privremenom radu “ sa prostora zemalja bivše SFRJ.1991. godine Danska statistika je registrovala 10.039 građana iz tadašnje SFRJ , ali ne postoje tačni podaci koliko je u Dansku ušlo Crnogorskih iseljenika jer se upis useljenika u registrima vodio po zemlji porijekla , a ne po nacionalnim pripadnostima, tako da su upisivani kao “jugosloveni” ili “ostali”.
U Kopenhagenu je najviše Crnogorskih iseljenika , koji su u Dansku otišli većinom iz Vasojevića (Berane,Andrijevica ,Plav, Kolašin ) , Podgorice i Crmnice-(sela u opštini Bar).
Crnogorski iseljenici koji su tih godina došli u Dansku bili su mladi , slabo školovani i slabo plaćeni. Radili su u željezari, fabrikama automobila i kartona, a živjeli su u Hilerodu, Belerupu, Helsingu, Odenseu i Kopenhagenu.
Danci su, kao i sve kolonijalne sile svoj "prvi milion" zaradile na način – trgovinom robovima. Na to se nadovezala kolonijalna eksploatacija – trgovina šećerom, začinima, kao i naplata "putarine" svim trgovcima Baltičkim morem.Ali sve to nije ono što je današnju Dansku učinilo bogatom.Društvo koje praktično ne gospodari nikakvim prirodnim resursima (nema tu norveške nafte i ribe, švedskog kamena i rude…) svoje bogatstvo izgradilo je na – znanju i profesionalnom odnosu prema radu svih građana .Školovanje je, kao i liječenje, besplatno u Danskoj , pa Danci imaju najveći broj naučnika i istraživača u svijetu po glavi stanovnika.Univerziteti u Kopenhagenu i Olborgu su među poznatim svjetskim univerzitetima u sferi društvenih i tehničkih nauka. Svaki drugi Danac iz jedne školske generacije ide na fakultet, što je imalo uticaja na treću i četvrtu generaciju danskih Crnogoraca, koji su u većini slučajeva visokoškolci zastupljeni u svim sverama društvenog života Kraljevine.
U godinama dolaska prve generacije danskih Crnogoraca su svi bili Jugosloveni, uključeni u rad Jugoslovenskih klubova kojih je 1988.g. bilo 14 .Raspadom Jugoslavije klubovi su prešli u ruke srpske(srbijanske) dijaspore , tako da danas u Danskoj postoji samo jedno Crnogorsko iseljeničko udruženje u Bellerupu “Udruženje prijatelja Danska –Crna Gora”
„KAD SU CRNOGORCI ŠTAMPALI KNJIGE , VI STE OĐE NOSILI ROGOVE …”
Crnogorski iseljenici su osnovali Književni klub “Sjeverac”, koji okuplja crnogorske iseljenike – pisce kojima su zemlje prijema bile Danska , Švedska i Norveška.
Neđe na početku mog rada sa Asocijacijom dijaspore Crne Gore imala sam posebno zadovoljstvo da razgovaram sa Vladimirom Sekulovićem, jednim od “posljednjih podgoričkih oriđinala” osnivačom i predsjednikom kluba “Sjeverac” , koji je rođen 1930. godinene u Brskutima , ali je u Kopenhagenu živio veći dio svog života. Pred kraj života vratio da “umre među svoj narod ” (2015.g.).Ostaće upamćen po svojoj bezrezervnoj ljubavi prema Crnoj Gori, običajima i tradiciji crnogorskog naroda , pa je u očekivanju svog “sudnjeg dana” sve pripremio od škrinje za ukop , do snimljenog posmrtnog govora kojim će se zahvalit prijateljima što su došli da ga isprate do vječne kuće, dimidžane od 25 litara domaće brskutske rakije na kojoj je napisao da se ona mora otvoriti da bi je popili njegovi prijatelji odma nakon njegove sahrane uz evociranje uspomena na njega i vrijeme provedeno sa njim.
Da je zavičaj mjera za sve u životu , potvrdio mi je tada Vladimir Sekulović , veličajući svoje selo , zboreći da su Brskuti danas polunapušteno i zaboravljeno od “vlasti” selo , koje je nekad bilo opština na udaljenosti od 42 km od Podgorice, koje je nekad imalo 300 domova sa 1800 čeljadi , devet mlinova i dvije valjaonice , koja je u” ono doba “podgoričkom srezu plaćala najveće poreze. Brskut je svoju školu imao još sredinom 19. vijeka, dok im je telefon prvi put zazvonio za vrijeme Austrugarske, 1917. godine Bilo nekad , sa sjetom je Vladimir zborio. A Brskutski kraj ima oko 60 izvora pitke vode , koju je Vladimir godinama sa sobom nosio u Kopenhagen.Prilikom boravka u Crnoj Gori , organizovao je književne večeri u Brskutima “Pod orahom”.
“U moj se kraj nikad ljudi nijesu dijelili , iako je Brskut granica Kuča i Bratonožića , a moji Sekulovići pripadaju Bratonožićima “zborio je Vlado.
Puno toga vrijednog za pamćenje iz tih razgovora ima, ali se uvijek sa osmjehom prisjetim priče “da je Brskutski kraj poznat po dugovječnošću njegovih stanovnika , pa je nekom prilikom, došao u Brskute neki general pa, da nazdravi, reče jednom starijem čojeku – da te zdravlje služi i da napuniš sto godina. A ovaj mu odgovori, stani malo generale, napunio sam ja odavno stotinu.” Kao potvrdu dugovječnosti svojih mještana Vlado je u šali pominjao neku lokalnu kafanu u kojoj nad šankom stoji natpis ''veresiju dajemo samo osobama starijim od 90 godina u pratnji oba roditelja''.
A da Crnogorac Crnu Goru nosi u duši i srcu i da mu od nje bolje i ljepše “na svijet nema” potvrđuje njegovo gostovanje na danskom radiju koji je na pitanje voditelja da napravi paralelu između Crne Gore i Danske rekao rečenicu” Kad su Crnogorci štampali knjige , vi ste duvali u rogove …”, koja se i danas prepričava sa osmijehom među Vladovim prijateljima i Crnogorskim iseljenicima .
Objavio je 18 knjiga poezije i proze : Umorno nebo, Otisci gorštaka, Ožiljci, Brojanice, Ukradene noći , Urvine, hroniku Brskut i Brskućani u prošlosti, Vihori, Lavirint ljubavi, Svađe sa vremenom, Raskršća, Sa i u vremenu, roman Kamenko… Stihovi su mu prevođeni na engleski, danski, turski, poljski, makedonski, francuski i italijanski jezik.Sekulović je više puta nagrađivan za svoj rad i stvaralaštvo u zemlji i inostranstvu.
Među istaknutijim clanovima "Sjeverca" (po broju objavljenih knjiga) je Mišo Kuburović koji je 1969.g.odlazeći iz rodne Prisoje kod Andrijevice ponio gusle “da ga u tuđini razgovore”. Objavio je knjige “Ždral u magli”, “Odziv rodu”, “Nedorečeno vrijeme”.Njegov sin Radun Kuburović, rođen u Kopenhagenu , bio je prvak i reprezentativac Danske u karate.
Član “Sjeverca” je i pjesnik, slikar, sportista Hasan Šabović koji se iz rodnog Plava-Šabovića Mahale i obronaka planine Kofiljače koju je bezbroj puta uzduž i poprijeko premjerio na svojim skijama, kao jedan od nenadmašnih plavskih smučara u više disciplina, u svijet otisnuo prvo u Zagreb , đe završava srednju školu , a odatle u Dansku u koju ostaje kratko i od 1966. godine živi u Malmeu u Švedskoj . Do sada je objavio zbirke poezije :Udahnuti san, Od gnijezda do gnijezda, Plakalo je polomljeno cvijeće , Visitorske sjene, Govor slutnje, Prokletijska harfa, Čekajući zoru,Svjetlost nad jezerom. Nostalgiju je liječio pisanjem poezije i slikanjem ,inspiraciju uvijek nalazeći u Plavskoj dolini, Plavskom jezeru, Limu, Ljuci i svim Crnogorskim planinama koje su stale u njegovu dušu i koje je odnio sa sobom u daleku Skandinaviju u svom intimnom prtljagu.
Ovo je samo jedan dio od bezbroj priča o generaciji danskih Crnogoraca, koji Crnu Goru nose u duši i srcu i koju su ljubav prema zavičaju prenijeli i na svoje nasljednike.
A da je tako potvrđuje nam životna priča Marka Pekića koji je rođen 1974.g. u Danskoj, a koji s ponosom ističe svoje Crnogorsko porijeklo i s ljubavlju priča o crmničkom selu Krnjice u kojem je rođen njegov otac Miodrag , koji 1968. godine dolazi u Dansku u mjesto Helsingur.
Markovom ocu Miodragu je bio cilj da se iseli u Francusku,ali po pozivu jednog rođaka odlazi u Dansku u kojoj upoznaje dankinju Marianne , sa kojom sklapa brak 1970. godine u kojem je rođeno četvoro đece Mikela, Savo, Milena, Marko , koji su im podarili 9 unučadi. Sem kćerke Mikele , koja sa porodicom žvi u Švedskoj , ostali članovi porodice Miodraga Pekića žive u Helsinguru.
U decembru 1974.g. Markovi roditelji donose odluku da (do tada rođene) Marka i Mikelu , odvedu u Crnu Goru selo Krnjice , da ih podižu đed i baba (Miodragovi roditelji). Marko je tada bio beba od 4 mjeseca.” Majka i tata su većinom zivjeli u Danskoj do 1979 godine, ali su dolazili na godišnji odmor. 1979 godine se vraću nazad, jer je tatu vukla želja za domovinom i želio je da se bavi starim Krnjičkim poslom - ribolovom. Mi djeca smo živjeli sa babom i djedom u tadašnji Titograd, jer je sestra počela u školu. 1984 godine mi se rađa brat i još jedna sestra 1987. Kako je kriza već počinjala na našim prostorima majka i otac se odlučuju da se vrate nazad za Dansku. Vraću se jula 1988. Starija sestra i ja dolazimo kod njih po završetku moje osnovne škole 1989 godine. Ovamo smo završili školu i poženili se i udali. Starija sestra je udata za srbina iz BiH. Brat oženjen sa makedonkom. Mladja sestra udata za srbina iz Srbije, a ja se držim naših korijena, pa sam se oženio crmničankom” priča Marko , prisjećajući se djetinjstva provedenog u Krnjicama .To selo u zaleđu Skadarskog jezera , su sem onog našeg Crnogorskog genetskog koda, Markovu dušu obojile bojama ljubavi prema Crnoj Gori i zavičajnom selu Krnjicama , koje se nalazi na početku Šestana - kojem se sa čežnjom vraća svake godine.Kuće kamene , pokrivene krovom od kanalica i dimnjacima iz kojih se nažalost ne širi dim sa napuštenih ognjišta u kojima se nekad živjelo od ribarenja i rasplijetale ribarske mreže . Te stare u većini slučajeva ruševne kuće iz ribarskih sela čine izuzetnu grupu kulturnog nasljeđa iz tradicionalnog narodno graditeljstvo, uz ljepote netaknute prirode, bajkovitih vodeni polja lokvanja na Skadarskom jezeru, ostrva na kojima su srednjovjekovni manastiri, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim
Krnjice su ljepše iz daljine. Imaju sjajan potencijal, ali još uvijek nisu mjesto koje se može preporučiti turistima. Valjda će doći i to vrijeme. Put je veoma oštećen i sa obje strane obrastao rastinjem kojem niko ne brani da raste i sužava ionako uzak put. Toliko bi se trebalo i moglo, ali o tome niko ne vodi računa. Saobraćaj je srećom rijedak jer svako mimoilaženje predstavlja test spretnosti za vozače. Sva mjesta pored kojih se prolazi putem od Virpazara ka Ostrosu su pamtila daleko bolja vremena.A ta” ljepota” može da dovede turiste iz Danske i cijelog svijeta i napravi prosperitet tom kraju, zbori Marko, upoređujući Dansku koja je bogata zemlja ,koja nema bogatstvo u prirodnim resursima , ali su Danci svojim profesionalnim radom i društvenom odgovornošću je svrstali u red država u kojima se najljepše živi. Dovođenje stručnjaka iz cijelog svijeta i školovanje svojih kadrova su omogućili da primjera radi jedan jedan Simens Wind Power, u gradiću Brande u Danskoj samo u jednoj fabrici okupi 600 inženjera da rade na razvoju projekata korišćenja vetra za dobijanje električne energije.
“Ja sam imao državljanstvo SFRJ. 1999 godine dobijam dansko državljanstvo. Istovremeno zadržavam i jugoslovensko. Zbog nesuglasica sa Ambasadom SRJ odbijam da produžim jugoslovenski pasoš 2001 godine. Posle obnavljanja Crnogorske državnosti 2006. nijesam išao za Crnu Goru par godina, tako da mi je pravo na putovanje sa jugoslovenskim pasošem isteklo. Posle toga Crna Gora nije priznavala dvojno državljanstvo, a meni se nije dalo da idem od šaltera do šaltera, tako da nije sam ništa radio na tu temu. Sve do 2019 godine kada smo uz inicijativu moje supruge otišli do MUP-a i na račun mog boravka u Crnoj Gori od 1974-1989-te sam dobio crnogorski pasoš, a djeca su dobila crnogorsko državljanstvo na račun majke. Supruga i ja pričamo crnogorski. Djeca polako uče, ali je teško, jer ga uče samo kući. Škole crnogorskog jezika kod nas nema. Držimo do naše tradicije. Slavimo naše praznike i slave po našim običajima koliko je moguće. Trudimo se da svake godine dolazimo u Crnu Goru da bi naša djeca znala odakle potiču i koliko je velika naša mala Crna Gora. “
Priče Crnogorskih iseljenika kojima je zemlja porijekla Danska , me je navela na razmišljanje da u našoj "maloj a tako VELIKOJ Crnoj Gori" , kako nostalgično zbori Marko Pekić,može mnogo bolje da se živi , ako bi samo dio iskustva i društvene odgovornosti prenijeli iz Danske , jer pored školovanja, osnovu visokog standarda života Danaca čine i drugi faktori društvenog uređenja, prije svih pitanje društvena odgovornost i zapošljavanja. Iako je socijalna i radna pokretljivost Danaca izuzetno velika, čak 25 % radnika mijenja firmu jednom godišnje, nema prevelikog straha od nezaposlenosti i siromaštva. Radnici u Danskoj nijesu žrtve "liberalnog kapitalizma" jer se svaka promjena u radnom zakonodavstvu donosi kao posljedica dogovora radnika, sindikata i države, a ne pritisaka tajkuna i multinacionalnih kompanija. Društvena odgovornost je termin koji je praktično izmišljen u Danskoj, i tretira se jednako i od pojedinaca i od globalnih kompanija. Danska je zemlja blagostanja upravo zbog toga jer njeni građani s ponosom plaćaju jednu od najviših stopa poreza na imovinu u svijetu.
Platiti porez na imovinu i stanarinu, najveće su stavke u godišnjem budžetu jednog Danca. Kod Danaca nemate "od naroda otuđenih tajkuna". Za sve velike kompanije važi geslo koje je ustanovio osnivač Karlsberga, J.K. Jakobsen, 1847. godine – "služimo narodu". Sve ovo samo ukazuje koliko se odnos građana u Danskoj razlikuje od nas u Crnoj Gori, koja ima sve prirodne resurse koji bi od nje mogli da stvore ekonomski stabilnu državu , kao što je Danska.
Danska je ravna sjevernjačka zemlja. Vrh najvišeg brijega je samo 174 metra iznad nivoa mora. Zbog te "ravnosti" topografije i surove śevernjačke klime, Danci nemaju ni grožđa a ni nešto posebno voća. Kada se na to doda loša voda, koja u ranija vremena nije bila za piće, iz toga logično proizlazi da nacionalno piće nisu mogli biti ni vino ni rakija, već – pivo. A piva imate kakvih hoćete. Trenutno postoji više od 90 pivara, dok je u stara vremena pivo "kuvala" svaka domaćica, svako selo je imalo "svoju"vrstu.
Moram napomenuti i ovo , da je danas mirna skandinavska zemlja, Danska imala svoje parče burne istorije. Nama Balkancima kratkog fitilja, uzavrele krvi i posebno ponosnim na svoju ratničku istoriju, nije toliko poznato da su ratnici iz ovog dijela svijeta nekad gospodarili ne samo svojim poluostrvima već dobrim dijelom Evrope. Vikinzi (ranosrednjovekovne preteče današnjih Danaca, Norvežana i Šveđana) redovno su harali Francuskom sve do Pariza, stigli su do Sjeverne Amerike 500 godina prije Kolumba i, nezaboravimo to – osnovali prvu Rusiju. Povremeno su Danci držali i Šlesku i Holštajn (danas pokrajina u Njemačkoj), kao i Estoniju, Island do 1944, a i danas nominalno drže Farska ostrva i Grenland. Imali su i kolonije: Gana, Zapadnoindijska ostrva....Do 1941. godine Dansku niko nije pokorio, i oni godine pod nacističkom Njemačkom doživljavaju kao veliku nacionalnu sramotu. Ali Danci su se, za razliku od drugih zapadnoevropskih zemalja, tu zapravo najmanje obrukali. Kralj Kristijan X nije pobjegao iz okupirane zemlje, ponižavanje pred njemačkom upravom nije dozvoljeno ,a Danci su spasili i gotovo sve svoje građane Jevreje. Ali, Danci su odavno shvatili da od ratova i ratničkog ponosa nema vajde, dok se ne "zasuču rukavi" i ne "zagrije stolica". Ratovanje su batalili davne 1864. godine kada su izgubili u Drugom šleskom ratu, i okrenuli se neutralnosti i boljoj budućnosti. Danska se često u svjetskim istraživanjima visoko kotira među "najboljim zemljama za život", ali su Danci ostali skroman narod koji sebe ne doživljava kao bogataše.Kada nekog želi baš da uvrijedi, Danac mu kaže da je rasipnik.
"Zemlja se gradi zakonima", kažu Danci, i zbog toga na ulici nećete viđeti nikoga da očigledno krši propise, da recimo pješaci prelaze ulicu van prelaza ili na crveno svetlo semafora, ili da vidite nekog u kolima bez prikopčanog sigurnosnog pojasa.
U gradu "oca bajki" – Hansu Kristijanu Andersenu i "Male sirene" kao i drugim gradovima u Danskoj je ljepo, ali nije jeftino živjeti ,bez obzira što je prema podacima Svjetske banke, nacionalni dohodak po glavi stanovnika četiri puta viši od svjetskog prosjeka.Danska spada u države sa najvišim porezima i taksama u svijetu.Porez na prihode i porez na imovinu mogu preći i 50 %. Postoji i poseban porez nacionalnoj luteranskoj crkvi, do 1,5 odsto, koji plaća pristojan broj Danaca.
Obično se na kraju nekih tekstova napiše “svaka podudarnost je nenamjernai slučajna ” Nažalost malo podudarnosti u življenju imamo sa ovom visoko razvijenom zemljom u kojoj i kraljevska porodica kad oće nešto da gradi , kupuje zemljište . Ko umije da čita između redova razumjeće .Kao što bi mnogi koji “vedre I oblače” iznad naših života u Crnoj Gori mogli mnogo toga da nauče od Crnogorskih iseljenika , koji im ne bi naplaćivala skupe savjetničke dnevnice.
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore