VIII- VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA...
MI NIJESMO DIJASPORA , MI SMO CRNOGORCI U HRVATSKOJ !
CRNA GORO –TEBE SAMO ZBOG LJUBAVI IMA !
Na sajtu Vlade Republike Hrvatske stoji podatak da na zadnjem popisu u Hrvatskoj je popisano 4.517 pripadnika crnogorske nacionalne manjine. Najviše Crnogoraca živi na području Grada Zagreba, Istarske, Primorsko-goranske županije, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske i Osječko-baranjske. Crnogorci u Republici Hrvatskoj djeluju na očuvanju vlastitog identiteta putem zajednica i kulturnih društava koji pomažu očuvanje tradicije i dostignuća Crnogoraca posebno onih koji su svojim stvaralačkim djelima utkani u hrvatsku kulturu. Prema Zakonu o udrugama (N.N. br. 70/97 i 106/97) u Hrvatskoj postoje sljedeća uduženja Crnogoraca:
1. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb,
2.Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro-Montenegrina” Zagreb
3.KUD “Montenegro-Montenegrina” i prijatelja Crne Gore, Beli Manastir
4.Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujštine” Umag
5.Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeke
6.Savez Crnogoraca Hrvatske, Rijeka
7.Zajednica Crnogoraca Split
8. Zajednica Crnogoraca Pula
9.Društvo Perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”
Crnogorci su se u Hrvatsku (mletačko –hrvatskoj teritoriji) počeli naseljavati još u XV vijeku u Zadru . Zbog turskog nasilja 1611. godine 273 stanovnika iz okoline Bara je pošlo u Istru krijući se od turskih vlasti. 1622. godine grupa crnogorskih doseljenika iz Mrkojevića naseljava zapušteno i neobrađeno zemljište u području Dvigrada u Istri. Tridesetak godina kasnije 1657. g. Crnogorci se nastanjuju u mjesto Peroj koje se graniči sa Fažanom, Maranom i Vodnjanom u Istri. Prema Duždevu ukazu “Perojskoj povelji” (”Privileggio della comune di Peroi” ) od 21. Jula 1657. godine to "pusto i nenaseljeno mjesto mnogo godina sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem bez ijednog vlasnika dodjeljuje se doseljenim porodicama glavara Miše Brajkovića i glavara popa Mihajla Lubosine, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove”. Danas crnogorska”enklava” u Peroju je jedino naselje u Hrvatskoj u kojem su Crnogorci autohtoni narod , i upravo je vrijeme tog doseljenja iskorišćen, da bi Crnogorci 2000. godine, ušli u Ustav Hrvatske kao manjinski narod .
Crnogorci su se Hrvatskoj nastanili raseljavanjem, iseljavanjem, ženidbom i udajom, školovanjem, zapošljavanjem, odrađivanjem svojih stipendija ili - izdržavanjem zatvorskih kazni na Golom otoku. Vrlo specifična, ali I brojna kolonija Crnogoraca, sačinjena od onih koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa , “nastanjivala” je dugi niz godina Hrvatski teritoriju kao zatvorenička populacija na Golom otoku (1948.-1955.g). (Crnogorci su ubjedljivo prednjačili u broju osuđivanih i hapšenih po tom osnovu u SFRJ).
CRNA GORO …NIČIJA KO MOJA …I NIKAD DOVOLJNO MOJA!
Crna Gora je vječno vrelo koje napaja naša čula ,duhovna vertikala svih naših uspona i padova su riječi sa kojima je Crnogorac koji živi u Hrvatskoj od 1960.g. Ivan Jakšin Brajović započeo priču o svom životu i razlozima odlaska u Hrvatsku.
Rođen je 27.septembra 1937.godine u Bjelopavlićima selu Brajovići u opštini Danilovgrad , o kojima sa ushićenjem i nostalgijom priča. Ivanovi roditelji Jakša i Milka imali su tri sina od kojih se samo Ivan iselio iz Crne Gore.
Ivan je osnovnu školu završio u Danilovgradu, srednju u Titogradu. 1959. g. odlazi u Sarajevo sa željom da upiše pravni fakultet , ali zbog nekih “buntovničkih” događaja mu to ne uspijeva , zato 1960.godine produžava-odlazi u Rijeku (Hrvatska) , u kojoj živi do današnjih dana. U Rijeci upisuje i završava Filozofski fakultet , a Pravni (kao njegovu posebnu “ljubav” ) studira i apsolvira takođe u Rijeci. Njegova supruga Vojislava , je porijeklom Crnogorka , rođena u Banja Luci , koja je takođe u Rijeku došla da studira na Likovnoj Akademiji. Ivan i Vojislava imaju dvoje djece (sina i kćerku) i troje unučadi . Iako su mu đeca visokoškolci, vrlo uspješni u svojim profesionalnim angažmanima , Ivan sa posebnom emocijom i ponosom ističe sportske uspjehe dvanaestogodišnje unuke Grete koja je do sada osvojila 25 medalja u sportskoj discipline Dzudou.
Ivan je svooj radni vijek proveo u prosvjeti , odakle se i penzionisao.
Bez obzira što je mnogo godina prošlo od kad je otišao iz Crne Gore , Ivan nikada uistinu nije napustio svoj zavičaj i svoju voljenu Crnu Goru .Odlazeći iz Bjelopavlića u svom intimnom prtljagu je ponio svoja sjećanja i sve svoje misli, osjećaje , snove vezao u stihove svojih pjesama. Ljepotama Bjelopavlićkog kamena i krša,obali rijeke Zete na kojima su ostali tragovi njegovih bosih đečjih stopala , ognjištu roditeljskog doma ćija ga toplina grije do današnjih dana , svetoj Crnoj Gori -zemlji njegovog nemira i svakog treptaja koje je ostavio , ali ne i zaboravio je posvetio stihove u zbirkama pjesama “San nad mojim domom “ , “I nikad dovoljno moja” . To su priče stihom istakne , riječima našim ,jezikom crnogorskim , koje se i vide i čuju i osjećaju i upijaju , đe god da smo. Njegova poezija i pisanje su uvijek inspirisane Crnom Gorom. Još dvije njegove knjige “Crnogorski arhaizmi I arhaizmi u Crnoj Gori “ i priče iz Crne Gore “Neka čoče” čekaju promociju u njegovom Danilovgradu, kad mjere pandemije Covida 19 to dozvole.
Ivan Jakšin Brajović se aktivno bavi društveno-političkim radom zašto je dobio mnoga priznanja, i u svom društvenom aktivizmu prisno je povezan sa svojom Crnom Gorom , ostajući vjeran amanetu svojih predaka , boreći se za njenu obnovu nezavisnosti 2006.g. I njen ugled, afirmaciju kulturnih, tradicijskih i duhovnih vrijednosti.
Suosnivač je Nacionalne Zajednice Crnogoraca Hrvatske , koja je formirana 1990.g. u Zagrebu i bio njen potpresjednik. Predsednik je Skupštine Nacionalne Zajednice Crnogoraca Hrvatske u u 2 mandata . Nacionalna Zajednice Crnogoraca Hrvatske kao krovna organizacija je koordinaciono tijelo udruženja koja su nosioci ukupne aktivnosti Crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Kao član Nacionalne Zajednice Hrvatske je bio osnivač Nacionalne zajednice Crnogoraca Rijekei njen prvi predsjednik. Sjeća se da je u to vrijeme (2000.g.) od Opštinskih vlasti u Rijeci za potrebe Nacionalne zajednice Crnogoraca u Rijeci dobijen poslovni prostor od 120m2, koji je adaptirala građevinska firma “Beriša” čiji je vlasnik bio Albanac sa Kosova , koji je naplatio samo utošeni građevinski materijal , a dnevnice i rad radnika su bile njegova donacija.Gospodin Beriša je kasnije bio aktivni član NZC u Rijeci, što govori da su Crnogorci iz svojih roditeljskih kuća ponijeli podjelu ljudi samo na ljude i neljude.
Suosnivač je ljetnje škole “Montenegrina” i njen voditelj u trajanju njenog rada od 8 godina, koja je radila po programima prosvjete Hrvatske ,u kojoj se izučavala Crnogorska književnost , vjerska kultura, Crnogorska istorija i geografija i formiran je bio hor muzički talentovane đece ,učeći ih repertoaru Crnogorskih izvornih pjesama. Nakon 8 godina vrlo uspješnog rada , kako je izgleda postala praksa pojedinih državnih organa , sve što ide ka očuvanju Crnogorskog identiteta u iseljeničkim sredinama , se moralo zaustaviti. Tako je urađeno i sa školom “Montenegrina” u Rijeci , jer je na identičnim osnovama počela sa radom ljetnja škola “ Crnogorskog jezika” prvo na Veruši, zatim na Ivanovim koritima u organizaciji Uprave za dijasporu.
Kao neko ko prati i poznaje sve procese u Crnoj Gori , Ivan naglašava da se sva dešavanja i podjele u Crnoj Gori preslikavaju i u iseljeničkim zajednicama, u većini slučajeva preko aktivnosti upravo onih koji su u ime države Crne Gore zaduženi za bolju saradnju sa dijasporom , kako u drugim zemljama , tako je bilo u Hrvatskoj. Od 1991. u samom Domovinskom ratu, pa do 2000. g. Crnogorci u Hrvatskoj su izražavali etničko jedinstvo i osuđujuće poglede na ratna zbivanja i nastojali da se pozitivno izjašnjavaju prema svim negativnim trendovima i ratno-huškačkim dešavanjima prema Konavlima i Dubrovniku koja su se desila iz naše domovine Crne Gore. Tako je bilo sve do 2000.godine , kada prosrpske struje uz pomoć svojih institucionalnih pomagača prave razdor u crnogorskom jedinstvu , dijeleći crnogorsko nacionalno biće, što se odrazilo i na rad Nacionalne Zajednice Crnogoraca u Zagrebu, a koje je ispoljavalo svoje nacionalne programe preko svojih udruženja, a čemu je prethodilo gašenje odsjeka Crnogorske književnosti i kulture (1995) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
U Ivana Brajovića kući se zbori Crnogorskim jezikom , članovi njegove porodice u matičnim knjigama su upisani da su nacionalnosti Crnogorske , što je postala rijetkost , jer mnogo mladih se u Domovinskom ratu u Hrvatskoj denacionalizovalo, naročito oni koji potiču iz mješovitih brakova ,ali u svojoj svijesti su intimno privrženi porijeklu svojih očeva i đedova .
Zbog amanetske odanosti Crnoj Gori , ne samo Ivana Jakšina Brajovića , nego svih Crnogorskih iseljenika/dijaspore iz Crne Gore i Crnogoraca koji su prekrajanjem granica u ovim zadnjim nesrećnim ratovima na prostoru bivše SFRJ , ostali u tuđim , a opet njihovim državama Crna Gora ima obavezu da sa posebnim senzibilitetom brine o svima njima, pogotovo o mlađim generacijama koje dijele sudbinu svojih vršnjaka u zemljama u kojima su rođeni ,i njihov je odnos prema Crnoj Gori je sveden na nivo poštovanja prema zemlji u kojoj su rođeni njihovi očevi i đedovi u mjeri koliko ih to nauče u roditeljskom domu. Nakon ulaska Republike Hrvatske u Evropsku Uniju , mladi , uključujući i Crnogorce rođene u Hrvatskoj , odlaze u potrazi za boljim životom u druge Evropske zemlje , što ukazuje da će protokom vremena gubiti veze sa zemljom porijekla .
Na svima nama je da spriječimo asimilaciju Crnogorskih iseljenika /dijaspore i njihovih nasljednika i poštujući njihovu emociju prema Crnoj Gori koja se ogleda u pjesmi “Umjesto tebe” Ivana Jakšina Brajovića , u kojoj kaže da Crnu Goru niko i ništa ne može zamijeniti. Jer umjesto Crne Gore “ničeg nema , ni u oku sjaja , ni u duši daha , ni na nebu raja…”
CRNA GORO –TEBE SAMO ZBOG LJUBAVI IMA , zbog toga smo se mi u asocijaciji dijaspore Crne Gore zavjetovali da u VIŠEVJEKOVNOM PUTOVANJU OD DUŠE DO SRCA , bez recenzija zabilježimo životne priče Crnogorskih iseljenika i dijaspore , jer ljudski se boriti sa istinom , ako je istina mjera i okvir za borbu sa neljudima koji ne odišu umom , sviješću i savješću svoga naroda, duhovno i svjetovno dezorjentisani -ne znaju ni ko su ni što su , zaboravljajući odakle su , svojski se trudeći godinama unazad da izbrišu etičku i etničku posebnost Crnogorskog naroda iz kojeg su nažalost i oni ponikli.
Vera Kirović
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore