VI- VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA...
DVA RATA U OŽILJCIMA JEDNE ŽENE
KAD SE TAMA (ZBOG GUBITKA VIDA) KOMPEZUJE SVJETLOŠĆU LJUBAVI PREMA CRNOJ GORI ...
Ova priča posvećena je jednoj hrabroj Crnogorki Albanskog porijekla –Malisorki –Gorštakinji Agati Gjelaj Vujnović , čija leđa su opterećena strahotama dva rata , zbog kojih svaki novi dan dočekuje tamom , koju ona razgoni svjetlošću svog britkog gorštačkog uma i svetlošću ljubavi njenog velikog srca u kojoj mjesta ima za sve –njenu porodicu, njene prijatelje, sve dobre ljude kojima mržnja nije zatamnila sve ljudsko u njima i naravno njenoj voljenoj Crnoj Gori .Njoj ne smetaju senzorne smetnje (gubitak vida) , ona ogrlicu svog života niže biserima, đe je svaki novi dan biser obasjan SVJETLOŠĆU ŽIVOTA .
Na prostorima Balkana uključujući i Crnu Goru godinama (vjekovima) unazad stradaju nedužni samo zato što zastupaju drugačije vjerske i političke ideje, samo zato što pripadaju nekim drugim kulturama od onih koji zastupaju ideje klero fašista “velikih nebeskih naroda” , koji su sve različitosti osuđivali i kažnjavali , izazivajući ratove ? Usljed vjerskih konflikata, kriza i ratova koji su prostor Balkana zahvatile , narušeno je sve ono što se zove tradicionalnom vjerskom i nacionalnom tolerancijom. Došli smo u alarmantnu situaciju da je stepen informisanosti većine, ali i manjina o onim “drugima” i njihovim problemima, potrebama i prohtjevima postao nedopustivo nizak. O “drugima” se zna vrlo malo, a još je gora opšta tendencija, da usljed sveopšte dezintegracije i zatvorenosti ni ne postoji želja za tim.
Koliko mi stvarno znamo o Albancima koji su autohtoni narod u djelovima Crne Gore đe oni dominanto žive -dio Malesije, Tuzi, Plav , Gusinje , Barskoj Krajini, Ulcinju i koje se teritorijalno graniče sa Republikom Albanijom? Koliko smo vodili računa o mnogobrojnim Crnogorskim iseljenicima i dijaspori koji pripadaju manjinskom Albanskom narodu u Crnoj Gori ? Da li je nekad neko pozvao na odgovornost državne činovnike zadužene za “za dobru saradnju sa dijasporom “ zašto oni u većini slučajeva ne sarađuje sa Upravom za dijasporu , a u nekim zemljama čak ni sa Crnogorskim diplomatskim predstavništvima ?Ako čitamo zvanične izvještaje međunacionalne dobre saradnje, onda nam “cvjetaju ruže” u državi dok su se mnogobrojne porodice iselile u potrazi za boljim životom , koji podrazumijeva ekonomske, vjerske i političke slobode. Odlazeći iz Crne Gore ponijeli su ono sa čime je vrijeđelo napuniti kofere… borbama…za doživjeti , preživjeti i izgraditi most ljubavi prema Crnoj Gori. U svom intimnom prtljagu ponijeli su uspomene koje su im prenijeli đedovi, babe, očevi, majke na običaje, jezik, kulturu sa kojima su odrastali i koji su ih čuvali da se ne “izgube” u dalekom “tuđem svijetu “.
A ta śećanja dosežu do vremena vladavine Crnom Gorom kralja Nikole Petrovića koji je na svom dvoru u svom ličnom obezbjeđenju imao perjanike Albance , dakle ljude od najvećeg povjerenja. Kralj je 1911. godine pomogao ustanak Malisora-Albanaca sa područja Malesije, protiv Otomanske imperije. Manje je poznato da je Crna Gora i tada pružila utočište hiljadama Malisora koji su bježali od osmanske osvete. Sjećanje doseže i do 1913.g. kada su lokalne Crnogorske policijske snage u Plavu i Gusinju vršile teror nad muslimanskim življom ( Albanci u Crnoj Gori su islamske i kataločke vjeroispovijesti). Sjećanje dosežu i u mnogo bližim vremenima , kada se raspala velika Jugoslavija. U periodu postojanja državne zajednice Srbije i Crne Gore , manjinskom Albanskom narodu su bila ugrožena mnoga ljudska prava i slobode. U tom period su između ostalog njihovi visokoškolci , koji su studije završili u Albaniji bili tretirani kao “Akademci II reda” . Diplome stečene u Albaniji su teže prolazile priznavanje-nostrifikaciju. Neprimjereni razlozi pristupu crnogorskom visokoškolskom obrazovnom sistemu , prouzrokovao je nemogućnost prijave stečene visokoškolske kvalifikacije na crnogorsko tržište rada je osporavao njihovo uključenje u profesionalni život. Mogućnost za zapošljavanje su imali u ugostiteljstvu i to sezonski kod sunarodnika u Ulcinju ili zapošljavanje u struci na određeno vrijeme i isključivo usljed nedostatka kadra. Ovaj problem je neke od njih natjerao da napušte
Crnu Goru jer u njoj nijesu mogli da ostvare brzo zapošljavanje, lični razvoj i njihovo opredjeljenju da ostanu da žive, rade i stvaraju u svojoj
domovini Crnoj Gori. U to vrijeme nostrifikaciju diploma stečene u Albaniji je mnogo lakše bilo uraditi u Srbiji (Beogradskom univerzitetu), jer na Crnogorskom univerzitetu se nijesu mogli “načuditi” zašto je neko pošao da studira u Albaniju, iako su to isključivo radili studenti kojima je albanski jezik maternji, što je sve rađeno u suprotnosti Lisabonske Konvencija (1997) o priznavanju kvalifikacija iz oblasti visokog obrazovanja u regionu Evrope.
Nijesu ovo jedine diskriminacije rađene prema manjinskom Albanskom narodu u Crnoj Gori, koji su nailazili na nerazumijevanje i opstrukciju javnih službenika u sudskim I upravnim postupcima , kao i prilikom upisa novorođene đece u matičnim knjigama. Tadašnji Ustav i Zakon o ličnom imenu predviđao je da se lično ime upisuje na jeziku koji je u službenoj upotrebi, kao i da pripadnici nacionalnih manjina lično ime mogu upisati na svom pismu, Do sredine 90-ih godina u Odjeljenjima bezbjednosti za izdavanje ličnih dokumenata korišćena je isključivo ćirilična pisaća mašina. Problem sa netačnim navođenjem ličnog imena počinje onog trenutka kada se đeca upisuju bolničkim evidencijama , zatim u matičnim knjigama rođenih.Izvodi su ispisivani ćirilicom, a albanski jezik ne poznaje ćirilicu ima 6 slova kojih nema u latinici. Prilikom upisa ,ako u ličnom imenu đeteta postoji neko slovo koje nema u ćirilici, to slovo je preskakano , što je proizvelo netačne upise ličnih imena. Kasnije prilikom vađenja ličnih dokumenata nijesu dozvoljavali upis pravih imena , nego kako piše u izvodu iz matične knjige rođenih.
Ovakvim primjera ima nažalost puno , koje mi sa tugom u očima pričaju Crnogorski iseljenici iz korpusa manjinskog Albanskog naroda u Crnoj Gorii koji u puno slučajeva mirišu nečovječnošću.
AKO MOJA RODITELJSKA KUĆA U TUZIMA NE BI BILA U CRNOJ GORI NIKADA NE BIH DOŠLA U NJU !
Malisori su sa Crnogorcima u svom komšiluku, u Kučima, prije svega, po svjedočenju Marka Miljanova u” Primjerima čojstva i junaštva” imali takoreći bratske odnose. Upravo sa jednim dostojnog divljenja primjera odanosti Albanaca Crnoj Gori, koji sam prepričala Agati Gjelaj je i započeo naš razgovor o njenoj životnoj priči . A ta sačuvana priča od zaborava glasi: Poslije Prvog balkanskog rata trebalo je razgraničiti Crnu Goru i novonastalu državu Albaniju. Na područje Malesije došla je međunarodna komisija. Obilazeći teren, Komisija se jednog dana našla u kući porodice Ujkić (Ujkaj). Kuća na osami, na krševitom terenu sa reljefom gdje nimalo nije lako povući graničnu liniju. Stari Ujkaj, glava porodice, kaže preśedniku komisije : „Slušaj gospodine, u ovom pištolju su dva metka, jedan za tebe, a drugi za mene. Ako moja kuća ne ostane u Crnoj Gori, ubiću te”. Naravno, Ujkići su zauvijek ostali u Crnoj Gori. Na ovo mi je Agata prokomentarisala : “AKO MOJA RODITELJSKA KUĆA U TUZIMA NE BI BILA U CRNOJ GORI NIKADA NE BIH VIŠE DOŠLA U NJU !”
Agata Gjelaj Vujnović je rođena 1957. godine u Arzi –Podgorica. Potiče iz porodice Noš Đ.Gelaj iz Tuzi. Porodica je Albanskog porijekla. Agatina majka Milja je rodom iz Kuča , od bratstva Peković. Noš i Milja Gelaj su imali 8 đece : Nikolu, Filija, Mariju , Vuksana, Zefu , Agatu, Prelju i Petra, od kojih se njih sedmoro iselilo u Ameriku , jedino je Vuksan ostao u Podgorici. Porodica Noš Gjelaja danas broji 52 člana , od kojih njih 50-toro živi u Americi, svi govore crnogorskim albanskim i engleskim jezikom. Bez obzira što su Noš I Milja imali “zelenu kartu” (Green Card odnosno Perminent Residence) vratili su se u Tuzi, đe su njihova đeca adaptirala kuću u koju dolaze svake godine, iako su roditelji preminili.
Agata Gjelaj je u svojoj 11-toj godini prilikom posjete ujčevini u Kučima, igrajući se pored Spomenika Marku Miljanovu, sa bratom od ujaka Draganom pronašla zaostau bombu iz II svjetskog rata.Bombu su u đečjoj radoznalosti aktivirali, Dragan je poginuo , a Agata je nakon 3 dana kliničke smrti i 28 povreda po cijelom tijelu nakon toga imala 14 operacija na očima u borbi za povratak vida, nažalost bezuspješnih.
Osnovnu školu je do 5-tog razreda završila u Tuzima, preostala 3 u Podgorici u današnjem Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica, u kojem je savladala Brajevo pismo za osobe sa senzornim smetnjama – osobe bez vida. Srednju medicinsku školu-odsjek za fizioterapeuta završava u Beogradu. Višu Medicinsku upisuje u Sarajevu ali je rat u BIH spriječio , pa je završava u Njujorku . Radila je u Kliničkom Centru u Podgorici kao fizioterapeut 10 godina.
Agata je 1981.godine na seminaru fizioterapeuta u Zagrebu upoznala svog budućeg muža Nikolu Vujnovića , koji je takođe bio osoba sa senzornim smetnjama (bezvid) i koji je u Hrvatskoj radio kao prevodilac za engleski i njemački jezik.Iz te ljubavi rodio se sin Majk , koji je sa majkom zbog ratnih dešavanja na Balkanu –Hrvatskoj otrgnut iz svog roditeljskog doma u Zagrebu. Agata sa sinom Majkom 1991.godine dolazi u posjetu roditeljima u Tuzima, đe ih zatiče rat u Hrvatskoj - oružani sukob vođen između hrvatskih i srpskih snaga , u kojem su se hiljade i hiljade nevinih ljudi susrelo sa gorkom i mračnom sudbinom , koji je u svom trajanju (1991.-1995.) odnio ogroman broj ljudskih života i uništio brojne imovine. Bezuspješni su bili Agatini pokušaji da se vrati kući i mužu u Hrvatsku, u Zagreb đe joj je i ostao jugoslovenski pasoš. Od 1991. do 1997. godine građani Crne Gore prolazili su kroz brojne krugove pakla , koje su pogodile i Agatu pa ratom , bezumljem i mržnjom prema različitostima, ona rođena i odrasla u Crnoj Gori dobija status izbjeglice , nakon insistiranja braće da dođe u Ameriku dobija “jednokratnu putnu ispravu”.Sa sinom odlazi u Skoplje , tu dobija vizu za Njemačku u kojoj u Hamburgu provodi dva ipo mjeseca. Iz Hamburga odlazi sa još 18 izbjeglica sa prostora bivše SFRJ u Amsterdam , a odatle u Ameriku. Braća su “kartu” za njeno “putovanje “ iz krugova pakla u “obećanu zemlju “ platili 8.000 dolara. Jednu godinu je živjela sa familijom u Njujorku , a zatim se samostalno bori za dostojan život njen i njenog sina Majka . Danas Majk živi u Njujorku, završio je ekonomski fakultet u Americi , oženio se sa prelijepom Valentinom iz Tuzi , koji su majci Agati ugradili u životnoj kruni njena dva najveća “uspjeha” unučad Nikolu i Rafaelu, sa kojima u kući pričaju na njima razumljivim jezicima (engleskom , crnogorskom ,hrvatskom albanskom ) .
Agata je ostvarila invalidsku penziju , u svojoj kući i Njujorku ima preko 650 audio zapisa na Crnogorskom jeziku književnih djela od P.P.Njegoša do Jevrema Brkovića. Agata je prvi put u Crnu Goru nakon iseljavanja u Ameriku, došla nakon 6 godina (1997.g) i to preko Albanije. Od tada dolazi najmanje jednom godišnje.
Životna priča Agate Gjelaj Vujnović nam potvrđuje da žene rođene u Crnoj Gori bez obzira kako god da se zovu i na koji način da se mole onom u kojeg vjeruju sačuvale su blago koje nose u sebi, dijeleći ga nesebično sa svima… Svojom emocijom nalaze u čovjeku čovjeka , brata, prijatelja .
To su one koje, uprkos izvrnutim vrijednostima i ekspanziji bahatosti svoju djecu uče dobru i dobročinstvima, sa stamenom vjerom da će ovom haosu doći kraj. One znaju da je vjera najpotrebnija kad ju je najteže sačuvati, i nijesu kukavice da bi birale lakši put.
Hvala ti Agata što nijesi dozvolila da te bol , mukotrpan život i nepravde okamene i povedu u crnilo mžnje , podjela i netolerancije. Hvala što gordo koračaš putevima ljubavi, razumijevanja, tolerancije koje su za tebe istrasirali tvoji preci , ugrađujući živote u temelje suverene Crne Gore !Hvala što dočekuješ i ispraćaš ružno sa osmjehom na licu !
Radikalizam u stavovima prema drugim nacijama , vjerska netrpeljivost , stereotipi I etničke predrasude su vrlo rijetki u Crnoj Gori među autohtonim narodima.
Ono što je Crnu Goru vjekovima simbolizovalo i jačalo njenu posebnost su jezičke , kulturne, običajne razlike njenih autohtonih naroda. Te razlike i vrijednosti su uvek predstavljale izazov, napor i trud za sve njene stanovnike da se ona održi , razvija i stremi društvu razvijenih zemalja.
Životna priča Agate i njene porodice Gjelaj i mnogih Crnogorskih iseljeničkih porodica rasutih pos vim kontinentima , nas uči da niko nema pravo da ono što je različito proglašava lošijim i opominje da kada izgubimo pravo da budemo različiti mi gubimo pravo da budemo slobodni.
Nadam se da će Crna Gora smoći pameti i snage da izađe i iz ovih današnjih iskušenja, koji su joj iskreirani u nekim drugim centrima. Borimo se jedni za druge, budimo povezani ljubavlju, uzajamnim razumijevanjem, povjerenjem, iskrenošću, toplinom... U našim rukama ljubavlju spojene naše različitosti svaki naš postupak će biti pripitomljen , krotak, čovječan za bolje śutra nas i naših nasljednika !
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore