V- VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA... IMA LI BRATA CRNOGORCA DA POMOGNE U NEVOLJI?VOLIM CRNU GORU , NE ZATO ŠTO JE VELIKA , NEGO ŠTO JE MOJA DOMOVINA

V- VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA...
IMA LI BRATA CRNOGORCA DA POMOGNE U NEVOLJI?
VOLIM CRNU GORU , NE ZATO ŠTO JE VELIKA , NEGO ŠTO JE MOJA DOMOVINA
zbog toga je CRNOGORSKIM ISELJENICIMA U AMERICI -AMERIKA BILA DALEKO, A CRNA GORA VAZDA BLIZU
”Slobodna misao” bilježi da je 1907. godine u Americi bilo oko 17.000 Crnogoraca . Radili su u rudnicima i na poljima, i tako učestvovali u razvijanju ekonomije USA. Mnogi su osnovali porodice i postali dio američkog društva. Konstantni ratovi, političke promjene, uništavanje zapisa i vrijeme izbrisali su tragove njihovog prethodnog života u Crnoj Gori, upravo zbog toga smo pokrenuli projekat VIŠEVJEKOVNO PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA , da bi od zaborava sačuvali životne priče mnogobrojnih Crnogorskih iseljenika i dijaspore rasute po svim kontinentima jer „Ništa ne izdaje čovjeka kao pamćenje i ništa ne vara kao riječ. Samo ono što je zapisano ostaje.“
Životne priče Crnogorskih iseljenika i dijaspore i razlozi zašto su napustili Crnu Goru i kako su stigli u razne krajeve svijeta je druga strana istorije crnogorskog naroda . To je životna istorija van domovine mjerena vjekovima.. Puna borbe, neizvjesnosti, straha za živote najbližih, borbe za slobodu, za očuvanje “golog života” i identiteta, za čvrsto povezivanje sa matičnom državom ,bez obzira na sve razloge odlazaka- iseljavanja. Njihove životne priče odišu tugom , nostalgijom prema zavičaju i bezrezervnom ljubavlju prema Crnoj Gori koju su ponijeli u svom srcu i do danas je sačuvali u svojoj duši, prenoseći svoju emociju na svoje potomke .
ISELJAVANJE IZ CRNE GORE U “ OBEĆANU ZEMLJU” počinje početkom druge polovine XIX vijeka, a naročito od 1849.g. kada su pronađene zlatne i srebrne rude u Kalifoniji. Od 80‐ih i 90‐ih godina XIX vijeka, grupe Crnogorskih pečalbara rade u rudokopima i fabrikama istočnih država, zatim srednji zapad i države duž Pacifika, čak do ledene Aljaske. u XX vijeku teška ekonomska i politička situacija u zemlji primoraće mnoge Crnogorce da odu na drugi kraj svijeta tražeći uz zarade i političke slobode.
U ”Glasu Crnogorca” iz 1908. kaže se kako crnogorska administracija više ne može da kontroliše odlazak niti da vodi statistiku o broju iseljenika, tako da je Crnogorska vlada početkom XX vijeka donijela Zakon o iseljenicima, u kojem je preciziran način prodaje i kupovine imanja onih koji odlaze iz zemlje, oni koji su kretali u Ameriku nijesu mogli prodati čitavo imanje. Radi sprečavanja masovnih odlazaka Ministarstvo inostranih djela je izdavalo pasoše samo muškarcima koji su navršili 30 godina starosti, uz obavezu da će se vratiti u slučaju ratne opasnosti i odazvati pozivu radi učešća u odbrani zemlje. I ta se sveta obaveza uvijek poštovala.
Za putovanje u Ameriku ”vaporima” koje je trajalo do mjesec dana, pa i duže, bile su potrebne velike pare.Brodska karta je koštala 175 kruna . Mnogi nijesu mogli obezbijediti novac, pa su mjesecima šteđeli, prodavali imanja i stoku i pozajmljivali novac za put kod bogatijih ljudi koji su im davali nepovoljne zajmove , koje su morali vraćati od prve zarade.
U to vrijeme Risan je bio poznati trgovački centar u kojem su Risanski trgovci posredovali za odlazak Crnogoraca u Ameriku. Oni koju su imali namjeru otići u Ameriku dobijali bi građanska odijela - košulju, odijelo, cipele I šešir bez kojeg se nije moglo ići u “svijet”. Bokeljski brodovi su plovili samo do Trsta , u Tršćanskoj luci bi se javljali određenim ljudima , kojima su predavali ceduljice koje su im za vrpcu od šešira kačili Risanski trgovci, Ta ceduljica se u Trstu zamjenjivala novom, koja se opet predavala onima koji bi ih sačekivali u Americi, najčešće u Njujorškoj luci.
Nije zapamćeno da je neko izgubio ceduljicu zađenutu za šešir, a to znači da niko nije zaboravio ni da vrati dug, čim bi u Americi stekao prvu zaradu.
Prva slika koju bi Crnogorski iseljenici ugledali poslije duge plovidbe i željnog iščekivanja kopna “obećane zemlje” bio je Kip slobode, čiji puni naziv je „Sloboda osvjetljava svijet” (Liberty Enlightening the World), koji se nalazi na ulazu u njujoršku luku.
Na samo jedan kilometer od Kipa slobode nalazilo se ostrvo Elis, koje je bilo pristanišna luka i karantin za sve emigrante koji su stizali iz Evrope.Sanitarni karantin je trajao 15 dana. Po silasku sa broda na ostrvu Elis obavljana je pasoška kontrola i evidentiranje svih koji su stigli do Amerike. Precizna evidencija u registrima sadrži sve bitne podatke o (e)migrantu, kada je i kojim brodom krenuo, kada je stigao u USA, državljanstvo, nacionalnost, vjeroispovijest, broj godina, visina, težina itd, kao i odrednica đe emigrant putuje, svaki je putnik morao imati bar 25 dolara, u protivnom vraćan je kući. Zato je odlazak u Argentinu bio povoljniji, o čemu ću pisati kroz životne priče Crnogorskih iseljenika u zemlje Južne Amerike.
Nakon karantina , grupe od 20 do 50 doseljenika iz Crne Gore su se nastanjivali u raznim gradovima , kao što su Portland u Oregonu, Mineapolis u Minesoti, San Francisko i Los Anđeles u Kaliforniji, Čikago u Ilinoisu, Bjut u Montani, Kanzas Siti u Misuriju, Virdžinija Siti u Nevadi I, Galveston u Teksasu, Čizomu u Hibingu, Hazleton u Pensilvaniji.
Nijesu Crnogorci zaboravljali svoj zavičaj, pa su veći dio teško zarađenog novca slali u svoju siromašnu domovinu. Isto tako,kad je trebalo s oružjem priteći u pomoć Crnoj Gori, odmah su se javljali u dobrovoljce.Mnogi crnogorski iseljenici-dobrovoljci iz Amerike su ostavili svoje živote na Skadru, Bregalnici, Mojkovcu, Medovskom zalivu -350 iseljenika, ośetivši da je im je domovina ugrožena u Prvom svjetskom ratu, pokušaće da daju svoj doprinos za njenu slobodu. U tome će ih spriječiti potapanje broda na kojem su plovili ka Crnoj Gori 6. januara 1916. godine. Ipak, njihov čin ostaće upamćen kao simbol ljubavi i odanosti domovini svih Crnogoraca rasutih po svijetu.
Najveći broj onih koji su ušli u Ameriku u to vrijeme iz Crne Gore, izjašnjavali su se kao Crnogorci, državljanstva Crnogorskog , nacionalnosti Crnogorske i pravoslavne vjeroispovijesti. Vrlo rijedak je bio slučaj da se neko izjasnio kao Srbin, a bilo je nekoliko njih koji su se izjasnili kao Hrvati. Na mnogim grobnicama širom Amerike ( na pravoslavnom groblju na Kolmi u San Francisku i crnogorskom groblju u Bjutu ,) na nadgrobnim spomenicma (krstačama) nalaze se prezimena Radović, Prlja, Radoman, Koprivica, Pejović, Zečević, Tomašević, Stojović, Starović, Vuksanović, Radulović, Kapa, Vujadinović, Aleksić , sem epitafa namijenjenom zavičaju ,stoji zapisano “Rodio se, živio i umro kao Crnogorac!”
Danas u Sjevernoj Americi živi peta generacija crnogorske ekonomske emigracije . Oni jesu Američki državljani , ali u predstavljanju uvijek naglase da su crnogorskog porijekla.
Svi oni su odlazeći sa prađedovskog “ognjišta” izvlačili iz sebe skrivene snage , iskušavajući I dokazivajući i nalazeći sebe u tuđoj zemlji , među tuđim ljudima , koji će protokom vremena postati njihovi , isto kao što je njihova Crna Gora koju nose vjekovima u duši. Oni ili njihovi nasljednici su danas afrmisani stvaraoci, naučnici, privrednici , intelektualci koji svojim stvaralačkim umom , stručnošću, lojalnošću zemljama prijema s ponosom ističu svoju neraskidivu vezu i pripadanja Crnoj Gori, za razliku od svih onih koje je Crna Gora primila “pod svoje skute” koji danas pod uticajem svetosavskih klerofašista atakuju u Crnoj Gori na Crnogorski narod, njegov nacionalni , kulturološki , vjerski i moralni svjetonazor.
Sve što više saznajem , sve više ne prihvatam da nam sudbinu “kroje” oni kojima je domovina leži “u takulinu” i koji po "pamet" idu po stranim centrima moći , zbog kojih su svakom zdravorazumskom čovjeku u zemlji i dijaspori “aktuelna dešavanja” neprihvatljiva, kao i dešavanja koje su Crnogorske građane godinama unazad rasipala po svijetu od kojih mnogi mogu učiti kako se voli Crna Gora.
Ovaj uvod u životne price Crnogorskih iseljenika u Americi , završavam sa konstatacijom da su Crnogorci jedan drugog štitili i pomagali u nevolji. Poznata je izreka naših ljudi u Americi: ”Ima li brata Crnogorca, da pomogne…!?” Svi su tada hitali da se nađu u nevolji, ne štedeći ni svoje živote. Ko zna da čita između redova , shvatiće!Pametnome dosta!
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore