BOLI ME CRNA GORA…
CRNA GORA JE MOJA SVETINJA … SVIH OVIH GODINA BLIZU ,A OPET DALEKO…
Ovih dana se intezivnije družim sa meni posebnim ljudima- članovima Asocijacije dijaspore , kojima je Crna Gora samo prostorno daleko.Ovo plavo nebo i najljepša svitanja nose u srcu, a na moje pitanje zašto ste otišli, uvijek sjena u očima i odgovor koji počinje sa “ Crna Gora je moja svetinja …zbog koje me duša boli .” I teku riječi… iz njih izbija tuga, nerijetko ogorčenje …razočarenje … koje se briše ljubavlju prema svojima , svom zavičaju , svojoj Crnoj Gori.
“Boli me Crna Gora” …odzvanja u mojim mislima. Ta rečenica mi ne da mira , tjera na razmišljanje . Kako je bilo svima njima , napuštajući rodnu kuću, napuštajući Crnu Goru? Da li je bilo lako odlučiti ili je odluka donesena zbog nemogućnosti opstanka na rodnoj grudi ? Da li se stvarno moralo otići ? Svi odlasci su teški , pogotovo oni kad odlaziš u nepoznato, ne poznajući čak ni jezik tamo neke države tuđe, koja sticajem životnih okolnosti postaje svoja … Kako je probuditi se u nekoj tuđoj zemlji svjestan da si u odnosu na svoju domovinu postao tog jutra još samo jedan broj više koji ju je napustio ? A kad bi ih Crna Gora počela brojati, potrajalo bi …nažalost !
Da li je ikome od njih bilo lako napustiti rodnu kuću , sa jednom putnom torbom u kojoj je stao cijeli dotadašnji život ?Ne. Nije lako. Čak naprotiv. Jer kod takvih odluka htio – ne htio tegliš. Danima. Ne samo putne torbe. Već i mnogo teži teret. Knedlu u grlu. Zbog koje ne možeš da jedeš. Ne možeš da spavaš. Zbog te knedle počinješ da sumnjaš. U sebe, u svoju odluku. U život sam. Nijesi čovjek ako ne sumnjaš. Ako se ne bojiš…i ako to bar sebi ne priznaš.
Odlaziš jer moraš . Odlaziš da bi pronašao nešto novo uz čuvanje onog starog kojeg nosiš u svom intimnom prtljagu cijelog života.Odlaziš da bi srušio… izgradio … doživio… osvojio i ne rijetko preživio. Trebalo bi svima u Crnoj Gori biti vrlo bitni razlozi zašto su otišli (ne znam zašto nijesu?).
Da li će se vratiti? Kažu da hoće. Jer šta znači i dali se može neđe poći zauvijek? Dali u životu postoji nešto zauvijek? Koliko ja znam, koliko sam ja na svojoj koži osjetila, sve je tu, sada, ovoga trena… ništa ne traje zavijek, i želimo li uopšte nešto za zauvijek?
“Boli me Crna Gora” …sretni su oni kojima sreća stanuje na jednoj adresi. Dijaspora Crne Gore sreću traže na više adresa. I to onih nepoznatih, jer su morali otići, sa željom da se vrate na onu adresu od koje sve počinje i sa kojom se sve završava ...
Poštujmo emociju prema Crnoj Gori naše dijaspore . Poštujmo ono njihovo nekadašnje “moranje” i odlaženje iz toplog roditeljskog doma,postanimo svjesni da ih tada tamo neđe, đe se mnogi od nas ni u mislima ne usuđuju poći, očekivalo nešto za što je vrijeđelo napuniti kofere… borbama…za doživjeti , preživjeti i izgraditi most ljubavi prema matičnoj državi.
“Boli me Crna Gora”...vjerujem im , jer boli i mene ova naša podijeljenost koja ničemu ne void .Boli nas samo ono do čega nam je jako stalo. U suprotnom smo ravnodušni. Mnogi će me, koji ovo budu čitali, shvatiti. Mnogi neće, a trebali bi radi bolje saradnje sa našom dijasporom , što je jedan od činilaca i napretka naše države.
CRNA GORA JE SVETINJA SVIH NAS , bez obzira đe god da smo,učinimo sve da nas , a pogotovo naše nasljednike ne boli iz nekih tuđih država.
Vera Kirović
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore