IV -PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA … CRNA GORA U DUŠI , A TURSKA U SRCU …

IV -PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA …
CRNA GORA U DUŠI , A TURSKA U SRCU …
ZASTIDIŠ LI SE CRNA GORO IKADA ŠTO SI SVOJU ĐECU RASIJALA PO SVIJETU I ŠTO SU ONIMA U TURSKOJ PRVE RIJEČI KOJE SU NAUČILI NA TURSKOM BILE “ IŞ VARMI” –IMA LI POSLA ,BOREĆI SE DA PREŽIVE ?
Kakva je to država i “vlast “ koja je dodijelila državljanstvo i to za “posebne zasluge “ kako sama sebe naziva “ženi četniku” koja je valjda zbog svojih svetosavskih svjetonazora imenovana za ministra u Vladi Crne Gore -matične države onih , koji su zbog klero fašističkih ideologija I takvih nacionalističkih programa bili priseljeni da se isele iz Crne Gore , da se odreknu državljanstva i prodaju budzašto đedovinu, a za sebe je ta “vlast” tvrdila da je antifašistička, demokratska , okrenuta razvijenim zemljama svijeta ? Koji su to interesi , da se crnogorskim iseljenicima i njihovim nasljednicima ne dozvoljava dvojno državljanstvo , a vidimo davalo se na “časnu riječ –korotnih baba” onima koji mrze sve što nosi prefiks crnogorski ? Kakva je to država koja tjera svoju đecu , a tuđu prisvaja ?
Kakvi i za koga su pravljeni izvještaji dobre saradnje sa dijasporom I iseljenicima iz Crne Gore i bivša Vlada ih usvajala kao istinite ? Da li se ta dobra saradnja ogledala u saradnji sa negatorima svega crnogorskog , pa su im za nagradu dodjeljivali počasna državljanstva ?
Stidite li se bar malo danas, napravljenih kompromisa , sakrivenih I vidljivih interesa , koji su rađeni na štetu svih nas koji sebe ne vidimo u “sve srpskim svetovima” i korpusu “velikih nebeskih naroda” zbog čijih klero fašističkih ideologija nas je je danas više po svijetu , nego u Crnoj Gori ?
U zadnjih sedam godina sam u svakodnevnoj komunikaciji sa iseljenicima i dijasporom Crne Gore . Slušam , čujem i pokušavam da razumijem razloge koji su ih natjerali da se isele sa vjekovnih ognjišta svojih predaka. Reći istinu, prije svega, znači priznati bolne i kontroverzne događaje zbog kojih se su mnogi iz Crne Gore iselili tražeći ne rijetko spas ulazeći u borbu za “golo “preživljanje u nekim tuđim , danas njihovim državama.
Prikupljajući građu za ediciju PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA , Asocijacija dijaspore Crne Gore I moja malenkost želi sačuvati od zaborava razloge odlaska iz Crne Gore , a razloga je bezbroj i odišu nečovječnošću !
Svaku vijest , koju dobijem ovih dana iz Crne Gore , saslušam sa nevjericom i postajem sve više ljuta na sve jer smo svi mi zatvarali oči pred problemima i tihim djelovanjem svetosavskih ideologa , zbog kojih su većinom bili izloženi pritiscima naši sunarodnicima islamske vjeroispovijesti. Koji to “viši interesi “ mogu opravdati selektivne obračune sa “unutrašnjim neprijateljem” čije neprijateljstvo se ogledalo samo u različitoj vjerskoj pripadnosti , zagovornika “veliko srpskih svjetova” ?
Samo segmente iz edicije o životu jedne naše iseljeničke porodice u Turskoj , ću navesti u ovom tekstu , iz kojeg ćete uvidjeti ispravnost gore navedenih pitanja , koja bih završila sa pitanjem STIDIŠ LI SE BAR DANAS MALO CRNA GORO-zbog bivših I sadašnjih postupanja prema svojim građanima , danas našim iseljenicima I w
dijaspori ?
“ IŞ VARMI” –(IMA LI POSLA ?) su prve riječi koje sam naučio u Turskoj , davne 1967.godine , kada sam se sa svojom porodicom iselio iz svog zavičaja , mojih Rožaja , tačnije rečeno Seošnice zaseoka Nurkovića “ je rečenica sa kojom mi je svoju životnu priču nedavno počeo kazivati osamdesettrogodišnji Husein Nurkan (Nurković ) za vrijeme Bajramskih praznika u Tekidargu , porodičnom ljetnjikovcu na obali Trakije-Mramornog mora.
Sa posebnim zadovoljstvom sam provela par dana u kući porodice mog prijatelja Suata Nurkana , posebno pažena i ugošćena , jer “đe musafir ne dolazi i ne čuva se ko član porodice , tu Alah ne pomaže” objašnjava mi “babo Husein “ . A on je rođen 1938.godine u Seošnici (selo bratstva Nurkovića). Otac Kadrija i majka Umihana , po rodu Kalač, imali su šestoro đece Safiju, Huseina, Šaćira, Rama, Remziu i Fazliju. Svi su se iselili za Tursku , sem Safije , koja se već bila udala i živi sa svojom porodicom u Crnoj Gori - Rožaje. Danas porodica pokojnog Kadrije broji 57 članova (njegove đece ,unučadi i praunučadi , od čega ih je tridestoro u Turskoj).
“Babo “Husein kaže : “Mi Nurkovići smo vrlo brojna i vrlo ugledna porodica. Danas nas u Rožajama ima oko 300 kuća , a u Turskoj oko 70. Naša riječ se vazda uvažavala i na nju si se mogao oslonit , đe god da živimo. Ono po čemu smo poznati I što nas je vazda odvajalo od drugij je odanost svojoj državi i bez razmišljanja bi svoj život dali za nju. “
On je bio vojnik u ondašnjoj Jugoslaviji.Služio je vojsku u Jugoslovenskoj armiji ,na Velikom drvljaniku u Hrvatskoj. Sjeća se da su ga prije vojske predlagali da uđe u Savez Komunista i tvrdi da bi mu bilo bilakše u vojsci zbog patijske knjižice . Ali se našao kako on kaže “jedan loš insan-nažalost bio mi i svojta “ otišao u regrutni centar i prijavio da mi u kući klanjamo teravije i podržavamo rad mekteba , što je u taj vakat bilo zabranjeno.
“ Iako me zbog poštovanja svoje vjere , nijesu primili u partiju , ja sam se dokazao kao dobar vojnik , koji je završio sa visokim ocjenama političke škole i i iz vojske sam izasao sa činom . Bio sam i na Titovoj jahti Galeb ili kako su ga zvali Brodu mira koji je tada bio školski brod Jugoslovenske ratne mornarice . Nakon vojske sam se zaposlio u “Gornji IBar “ (drvno prerađivačka industrijA) i radio tamo sa ocem 7 godina, prije odlaska u Tursku .
U to vrijeme sam bio pozvat na neku svadbu I tamo video moju hanumu Hatidže . Dopala mi se , ali je presudno bilo da joj napišem pismo što je rodom iz čestite familije Luboder iz Rožaja.Pismo joj je dodala moja strina , na koje je ona odgovorila. Mi smo se zavoljeli i sporazumjeli oko braka i onda je nažalost njoj majka umrla. Njeni su htjeli da čekamo godinu , ja sam to odbio i mi smo je “ukrali “ . Od tada se nijesmo jedan dan rastali.”
U razgovor se uključuje otresita , vedrog duha “Ane Hatidža” i pojašnjava , kako je ona “varoška djevojka” rođena u Rožaje , kse zaklinjala da se nikad neće udat na selo. Ali…kad je vidjela Huseina , zaboravila je na sva sebi data obećanja. Pobjegla je za njim i privikla se na sve poslove u jednom seoskom domaćinstvu , u kojem su svi morali raditi , bez biranja posla”. Sjeća se , kad je prvi put izašla u njivu , pomislila je “ovo ja ne mogu”. Husein joj je prišao , pogledom joj dao podršku, zabopravila na prve misli o teškom poslu i prva završila svoju “vrstu ” u kopanju.
Plod te velike ljubavi su njihova đeca Senadija , Suat , Seniha , Muzafer , Nihat I Nedžda , koja nije imala poroda i mlada se “preselila” (preminula). Senadija , Suat i Seniha su rođeni u Crnoj Gori , ostalo troje u Turskoj.
Sa svima sam imala zadovoljstvo da se upoznam prilikom boravka u njihovoj kući i budem svjedok njihovog duhovnog jedinstva , ljubavi , porodične sloge kojom su sačuvali duh patrijahalne porodice u kojem se riječ “baba” poštuje , kao što se i ispoštovala davne 1967. godine kad je pokojni (rahmetli) Kadrija donio odluku da se isele za Tursku, plašeći se od ponavljanja istorije, pamteći zlodjela koja su preživljavali muslimani na sjeveru Crne Gore , naročito ona koja su preživjeli u II svjetskom ratu, kao i u prve poratne godine, pod presijom nacionalističke politike i ataka na njihovu tradiciju, vjersko-kućnu intimu, rušenje džamija, preoravanja grobalja, oduzimanja vakufske imovine , atacima po jeziku, kulturi, tradiciji i načinu života, izloženi daljem ekonomskom propadanju i siromaštvu.
Vasiku im je poslala Kadirova sestra i uslijedila je prodaja zemljišta od 17 hektara za 2.600 dinara , za koje u Istanbulu nijesu mogli kupiti 1m2 zemlje. Sve to je je pratilo odricanje od jugoslovenskog državljanstva i dobijanja putnog lista , koji je važio u jednom pravcu i na kojem je pisalo “bez državljanstva”
Autobusom su se iz Rožaja uputili do Istanbula , a zatim u Bursu , iz koje su se vratili u Istanbul nakon 3 godine , jer tamo nije bilo posla. Od prezimena Nurković su morali da se odreknu iupišu shodno zahtjevima Turske države , pa su prihvatili prezime Nurkan.
Tad je “babo “Husein naučio prve turske riječi “IS VARMI” odlazeći od kapije do kapije pitajući “Ima li posla? “ A posao se nije birao kako su djeca stasavala i oni su se zapošljavali . A “stasavanje” je tada u Turskoj za đecu naših iseljenika , značilo čim napuniš 12 godina, moraš da radiš.
“Ane” Hatidze se sa žalom sjeća kako je iz Rožaja donijela “svitnu” robu i lakovane cipele sa štiklom , misleći da će u “Stambolu” imati prilike da ih nosi . Dugo godina ih je čuvala , na ormaru , neupotrijebljene . Kad bi je tuga i nostalgija za Crnom Gorom i Rožajama savladala , uz suze je pjevala pjesmu “Zbog Stambola najljepšega grada” , učeći svoju đecu bošnjačkom jeziku . A pjesmu i danas pamte sva đeca majke Hatidže , a ona je I danas sa suzama u očima govori :
“ Zbog Stambola najljepšega grada , rastaše se mnoga srca mlada. Rastaše se , za Turkiju idu , da se nikad s očima ne vidu. Voz polazi, a mašine zuje , vrište sestre kao ljute guje. Oj Stambole , uvjek proklet bio , što si mnoga srca rastavio “ .
Uz rad su se Huseinova đeca školovala. Svi su danas ugledni građani Republike Turske ostvareni kao ljudi, karijerno i lično, sa širokim spektrom I obrazovanja I profesionalnih angažmana među kojima ima i onih koji su u diplomatiji Republike Turske , kao psihologa koji se bave porodičnim problemima i uticajem “migracija” na razvoj djeteta, zatim vlasnika škola za IP obrazovanje djece , zlatara, menadzera u međunarodnim trgovačkim preduzećima (LC Waikiki) , svi društveno aktivni uključeni u rad udruzenja Bstrb Rumeli kojem je Suat Nurkan predsjednik , lojalni državi Turskoj koju nose u srcu …svi govore bošnjačkim jezikom I to dijalektom Rožajskoga kraja , I iako su imali ponuda I mogućnosti nijesu uzeli ni bosansko , ni srbijansko dvojno državljanstvo jer identitetski se identifikuju sa Crnom Gorom, za koju kažu da je nose u duši . Žele njene državljanstvo (dvojno) da bi sledeće generacije spriječili u zaboravu jezika, kulture , običaja zavičaja iz kojeg su potkli , jer je zaborav prvi korak ka “gubitku identiteta svakog naroda, baš kao što saznanje o prošlosti uliva sigurnost svakom narodu da izdrži sva iskušenja”.
Porodica Suata Nurkana je samo jedna od bezbroj porodica u Turskoj , čije je porijeklo u Crnoj Gori i koje s ponosom ističu, a o kojima će pisati u ediciji Asocijacije dijaspore “PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA”. Zbog svih njih , njihove čiste emocije prema Crnoj Gori , koju su dugi niz godina sačuvali i prenose je na svoje nasljednike mi se nametnulo sasvim logično pitanje STIDIŠ LI SE CRNA GORO jer si im prije bila maćeha no majka ? Oni te se ne odriču , kao što si ti to radila, prisvajajući one koji streme obnavljanju ili verifikaciji ideja etničkog čišćenja i progona iz Crne Gore svih koji ne pripadaju ili ne podržavaju ideju stvaranja “sve srpskog svijeta” u koji bi bila i uključena i Crna Gora.
Vrijeme je da se zastidite i svi vi “iz narodne vlasti” koji istrajavate u ideologijama i politikama koje tjeraju naše iseljenike /dijasporu da dokazuju da su dio Crne Gore. Vi koji “krojite” živote svih nas svojim političkim nadmudrivanjem , napravite paralelu između djelovanja ministarke 4u 1 –“crnogorske počasne državljanke “ i čestite patriotske porodice Suata Nurkana (i bezbroj drugih rasutih po svim kontinentima) , koji zbog loših politika, kompromisa , procjena i strategija u svoju matičnu državu ulaze kao strani državljani , a kojoj su svim svojim postupcima lojalni i sa čijim životima-ličnim I profesionalnim , u useljeničkim zemljama, Crna Gora treba da se ponosi !
PROBUDI SE CRNA GORO i vrati svoju đecu tamo đe pripadaju, daj im ono što im po rođenju I porijeklu pripada, ne tjeraj ih da uzimaju “simbolične dokumente” - iseljeničke knjižice da bi dokazali ko su i odakle su , odakle su doselili i kome indetitetski pripadaju ! Dobro oni to znaju …sve to nose u duši, koja pripada Crnoj Gori.
. Ne boj se njih …o glavi ti rade oni koje si privukla u svoje skute zbog “viših “ličnih interesa” tvojih činovnika !!!

Ps. Da je edicija “PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA” i rad Asocijacije dijaspore CG na pravom kursu koji ima za cilj prevazilaženju bespotrebnih podjela i zbližavanju i umrežavanju iseljenika/dijaspore iz Crne Gore je potvrdio i događaj koji se juče desio. Cijelo vrijeme razgovora sa "babom" Huseionom mi se nametala sličnost u liku sa mojim prijateljom Nurković Nedzadom , predsjednikom SCANJa , koji je porijeklom iz Rožaja a dugo godina živi u Njemačkoj. Na pitanje da li su rođaci ," babo " Husein me je pitao kako se Nedžadu zove otac , nijesam znala i pozvala sam ga. U tom razgovoru se ispostavilo da su vrlo bliski rođaci , ali nijesu bili u kontaktu ,nijesu se nikada vidjeli . Presrećna , što još jedan projekat “Asocijacije dijaspore CG ” spaja porodice, prijatelje , patriote Crne Gore . Zato ,volite da bi bili voljeni ,poštujte da bi bili poštovani.
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore