III -PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA …
CRNA GORA U DUŠI , A TURSKA U SRCU …
CRNIM VOZOM DO I OD GRANICE KOJA RAZDVAJA PROŠLOST OD BUDUĆEG ŽIVOTA
Prihvatiti istinu, prije svega, znači priznati bolne i kontroverzne događaje zbog kojih se muslimanski živalj vjekovima unazad iseljavao iz Crne Gore i utočište nalazio u sada Republici Turskoj .
04. 07 2021. na poziv predsjednika udruženja Bstrb Türkleri iz Istanbula gospodina Suata Nurkana , sa dijelom mladih članova udruženja posjetila sam grad Edirne sa željom da se upoznam sa njima , podržavajući njihove aktivnosti koje vode ka zajedništvu koje se gradi na poštovanju različitosti kojima pristupaju sa povjerenjem , a sve to kroz njegovanje tradicije i čuvanje običaja zavičaja svojih predaka , kojima je upravo Edirne i stanica Karagaagac bilo mjesto na kojem su postavljali granicu između godina što su prošle u zavičaju – koji je bio u Crnoj Gori i zemljama bivše SFRJ i novog žiivota što ih je čekao u Osmanskom carstvu tj. Republici Turskoj.
Šetajući ulicama Edirne koji se nalazi u evropskom dijelu turske regije Marmara, u plodnoj Trakijskoj ravnici , osjećate dah istorije velikog Osmanlijskog carstva sačuvane od zaborava na mostovima i mjestu gdje se Rijeka Tundza ulijeva u rijeku Maricu ,u džamiji Selimiji iz 1575. koja je poznata kao džamija koja ima najviše minarete u Turskoj sa svojih 70.9 metara , u Alipaša Čaršijii –grand bazaru osnovanom 1565.god , u lljepoti karavansaraja Rustem pašinom i Ekmekcioglu Ahmet paše, podignutih u 16. vijeku , u spomeniku i muzeju Lozane pored železničke stanice Karaagac , koja sada služi kao zgrada Rektorata Univerziteta Trakia, u Crnom vozu … Sve ove podatke nam je u hodu govorio član BSTRB Rumeli, student istorije Mehmed Karababa, kojem sam zahvalna jer mi je pomogao da pronađem podatke i sagovornike o Crnom vozu , koji je kod mene izazvao posebno interesovanje , zbog projekta Asocijavije dijaspore Crne Gore- edicije PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA , kojom želimo sačuvati od zaborava razloge odlaska iz Crne Gore naših iseljenika i dijaspore , jer zaborav je prvi korak ka “gubitku identiteta svakog naroda, baš kao što saznanje o prošlosti uliva sigurnost svakom narodu da izdrži sva iskušenja”.
Stanica Karaagac, spomenik Lozani, Crni voz ...Svi su na istom mjestu … a mjesto značajno , jer sa dolaskom iz Crne Gore do njega, i dalje ka Istanbulu i drugim mjestima u Turskoj je za naše iseljenike počinjao novi život .
Stojeći ispred “Crnog voza” ne možeš a da ne pomisliš , koliko je sa svojom lokomotivom doveo tuge, očaja ljudi sa Balkana , uključujući iseljenike iz Crne Gore , kojima nije bilo lako poći u nepoznato. Odlazili su jer su morali .. Odlazili su da bi pronašali nešto novo uz čuvanje onog starog kojeg nose u svom intimnom prtljagu cijelog života.Odlazili su da bi srušili staro … izgradili , doživjeli, osvojili novo i ne rijetko preživjeli .
Snovi čuvaju integritet ličnosti iseljenika i onih koji žele da zaborave prošlost i onih koji bi da žive u prošlosti. I jedni i drugi kada dođu u novu sredinu, godinama sanjaju snove koji su isključivo vezani za prošla vremena. Snovima produžavaju život prošli da bi mogli da nastave da žive u “novom” životu.
Ti snovi, ugrađeni u njihove životne priče ođe u Turskoj , njihova emocija prema Crnoj Gori uz poštovanje onog njihovog nekadašnjeg “moranja” i odlaženje iz toplog doma, svjesni činjenice da ih tada tamo neđe đe ne znaju jezik , đe se mnogi od nas ni u mislima ne bi usudili poći, zaslužuju poštovanje svih nas . Zaslužuju da ostanu zapisani i sačuvane od zaborava njihovi odlasci , razlozi istih kada su iz Crne Gore ponijeli ono nešto za što je vrijeđelo napuniti kofere… borbama…za doživjeti , preživjeti i izgraditi most ljubavi prema matičnoj državi, iako je ona za njih prije bila maćeha nego majka. Zaslužuju da ostanu zapisani razlozi njihovog odlaska da SE NIKADA VIŠE NE PONOVE U CRNOJ GORI !
U ovom tekstu - III -PUTOVANJU OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA … potaknuta blizinom CRNOG VOZA , koji je svojevremeno svojim bijelim dimom gušio tugu i jecaje onih koji su morali poći sa svojih vjekovnih ognjišta nakon završetka II svjetskog rata i odgovora kojeg sam dobijala od većine mojih sagovornika òđe u Turskoj koji su porijeklom iz Crne Gore , na pitanje “Zašto ste odlučili da se iselite? - Iz straha i pretrpljenog zuluma od četnika , listom se išlo za Tursku. Strah sestro. Strah i visoki porezi. Strahovalo se da se nešto još strašnije ne desi. Mlogo nas je otišlo. Alaha mi , nije nas niko ni zaustavljo . A kasnije onima nesnađenim , nijesu dali da se vrate ”
Razloga za njihovo iseljenje je bezbroj i odišu nečovječnošću !
Što ih više saznajem sa nevjericom konstatujem koliko smo svi mi zatvarali oči pred problemima i pritiscima vršenim nad našim sunarodnicima islamske vjeroispovijesti. Koji to “viši interesi “ mogu opravdati selektivne obračune sa “unutrašnjim neprijateljem” čije neprijateljstvo se ogledalo samo u različitoj vjerskoj pripadnosti u odnosu na zagovornike “veliko srpskih svjetova” ?
Muhadžiri iz Crne Gore krajem XIX i početkom XX vijeka su migrirali širom Osmanskog carstva. Dio je ostajao na Balkanu,dok su neki pristizali u Anadoliju , a pošto su moji sagovornici naši iseljenici koji su u Tursku doselili nakon drugog svjetskog rata i većinom se naselili na periferiji velikih gradova Istanbula, Izmira , Adapazara, đe su formirali svoja naselja poput Pendika, Bešjuzevlera, Kartala, Jeni Bosne, Bajrampaše, Zejtinburua, Alibelkaja, Kučuk koja i Jildrim mahale, u ovoj priči ću zabilježiti njihova śećanja i razloge koje navode da su njihove roditelje naćerali da se isele sa vjekovnih ognjišta.
Ustavom SFRJ iz 1946. je bilo regulisano poštovanje vjerskih sloboda. Jedno napisano , u praksi sprovođeno sasvim drugo .( Vrlo poznato djelovanje ne samo u vrijeme SFRJ , nego i kasnije u zemljama koje su nastale njenim raspadom ).
Zašto se teritorijalna odrednica SANDŽAK I danas koristi u Turskoj među našim iseljenicima , čini se da mi je tek postalo jasno slušajući razloge njihovog odlaska.
Pa stoji , da je u februaru 1945.g. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je odluku o podjeli Sandžaka i daje naredbu AVNO Sandzaka da povrati stanje granica od 1912.g. kojim će da Srbiji pripasti srezovi: Pribojski, Zlatarski, Mileševski, Sjenički, Deževski, Štavički, a Crnoj Gori srezovi: Pljevaljski sa bivšim Boljaničkim, Bjelopoljski sa bivšim Lozanskim, i Beranski sa bivšim Rožajskim, uz obrazloženje da za autonomiju Sandžaka nema ekonomskih i političkih razloga jer je “Sandžak srpski i crnogorski”, ekonomski nesposoban i bez potrebne “nacionalne podloge”. Tvrdnje tadašnjih vlasti o “nepostojanje” nacionalne podloge sastojalo se u nepriznavanju Muslimana kao posebne nacije koja se dugo nalazila u nepovoljnoj situaciji u pogledu svog izjašnjavanja. Nije im se omogućavalo, niti dozvoljavalo, da budu ono što jesu, da se deklarišu onako kako se osjećaju. Bili su u poziciji “naroda u sjenci”.
Moji sagovornici kažu “. Muslimanska vjera je jaka vjera. Ona ima svoje osobenosti… Svejedno je iz kojeg kraja je musliman. Naša vjera je toliko jaka … veća i jača od nacije i jezika. I mi se ovdje ne dijelimo ko je iz kojeg kraja bivše Jugoslavije došao.Mi koji smo došli iz Crne Gore i Srbije kažemo mi smo iz Sandzaka , jer smo i došli iz njega “
Slušam sve njihove ispovijesti vrlo pažljivo , trudim se da razumijem , jer u svakom nacionalnom identitetu postoji mnoštvo nijansi i razlika koje svako od njegovih pripadnika na svoj način ośeća i iskazuje. U naciju spada svijest o zajedništvu i ime koje svi prihvataju. Narod, gledano u cjelini, nije samo etnografska i filološka kategorija, već i državnopravni, odnosno teritorijalno-politički i kulturno-istorijski pojam i upravo ovdje u Turskoj u razgovoru sa našim iseljenicima dobijaš potvrdu te definicije.
Da se vratim razlozima iseljenja iz Crne Gore…
Varoši na sjeveru Crne Gore –Rožaje,Ivangrad , Bijelo Polje, Petnjica , Plav, Gusinje , Pljevlja (crnogorski dio Sandžaka) - su kraj II svjetskog rata dočekale razorenih i popaljenih kuća i sela, bez ikakve industrije, sa velikim viškom radne snage, siromašnom mrežom puteva, malo škola i bolnica, arhaičnim oblicima poljoprivrede, oskudnim stočnim fondom koji je skoro bio uništen prisilnim otkupima i rekvizicijom. Poratno formiranje zadruga pratile su glasine da su seljaci imali tri mogućnosti: jedna je bila učlanjenje u zadruge, druga – odlazak na prinudni rad, i treća – odlazak u zatvor. Oduzimanje tzv. viška zemljišta dovelo je i ona domaćinstva koja su nekako mogla egzistirati na prosjački štap. To je uticalo, a pogotovo nakon reformi 1952.g. da dođe skoro do potpune nezaposlenosti, velikog pada životnog standarda, pa i do pojave gladi.
BITI ZAJEDNO NE ZNAČI BITI ISTO…
Zbog politike denacionalizacije i asimilacije kojoj su bili izloženi, Muslimani su bili prisiljeni da se još više zatvaraju, gledaju sa nepovjerenjem i strahom svijet oko sebe ili da se iseljavaju ka Bosni i Hercegovini ili Turskoj . Vlasti su jedno vrijeme zabranjivale rad mekteba i onemogućavale klanjanje teravija. Vjerski službenici su bili u takvom položaju da su zabranu rada mekteba sami opravdavali.
Eksproprijacija i nacionalizacija vakufskih dobara obuhvatila je čitavu Crnu Goru.U Haremu, nadomak Berana, 1947. porušena je džamija, zatim zgrada u vlasništvu vakufskog povjereništva i oduzeto vakufsko zemljište. Dvije godine kasnije porušena je i glavna džamija u tom gradu. Jedan od razloga rušenja ove džamije je bio “novi urbanistički plan”.
U Pljevaljskom kraju je bilo naređeno da se poruše zidovi koji su opasavali dvorišta. Avlija je uvijek bila bila svetinja, intima, zaklon i njihovo rušenje je pokušaj urušavanja shvatanja integriteta kuće koje predstavlja jedan od temelja islamske kulture i islamskog načina života.
Jedna od najdrastičnijih mjera nove vlasti bila je i ona o abrogaciji starog pravnog poretka, kojom je ukinuto važenje šerijatskog prava. Ono je bilo na snazi u međuratnoj Jugoslaviji na osnovu međunarodnih i ustavnih odredbi. To je pravo važilo i u porodičnim i u nasljednim odnosima muslimana.
Aktivnosti otkrivanja muslimanki skidanjem zara i feredže bila je kombinacija političkih i zakonodavnih mjera. Od 1947. do objavljivanja Zakona 1951. godine, Antifašistički front žena (AFŽ), sa očiglednim neuspjehom vodio je ovu kampanju. Otpor je bio velik. Aktivnosti skidanja zara i feredže zbog načina na koji je provedena, zatvorila je zauvijek brojne muslimanke, pogotovo starije žene, iza kućne kapije. Nakon objavljivanja Zakona 1951. godine, pokrivenim ženama je bio zabranjen izlazak na ulice. Snaga odluka iz državno-partijskog vrha provodila se, uz rigorozne kazne za neposlušnost, bez nekog pogovora.
Moja sagovornica kaže : “ To je bilo moranje, i to ti je. Silom zarozavanje zara . Donijeli I zakon o mojoj feredži , koju sam morala skinuti zorom. Skini je pa skini. Druge mi nije bilo Drage volje - na sramotu!”
Od 1952. u Crnoj Gori je otpočela intenzivna antireligijska kampanja, u koju su bili uključeni i pojedini vjerski službenici. Pojedinci iz tih redova su kritikovali sujevjerje, gatanje i praznovjerice kod muslimana, ne propuštajući da pomenu i “neracionalno” praznovanje Kurban Bajrama , pa su moji sagovornici morali i da se skrivaju preko dana , zbog nasilnih iftarenja u vrijeme Ramazanskog posta.
Muslimani su u strahu od ponavljanja istorije, pamteći zlodjela koja su preživljavali , naročito ona koja su preživjeli u II svjetskom ratu, kao i u prve poratne godine, pod presijom nacionalističko politike koja je imala za cilj dalje pokušaje njihove asimilacije i denacionalizacije, koji su se rađeni preko ataka na njihovu tradiciju, vjersko-kućnu intimu, rušenje džamija, preoravanja grobova, oduzimanja vakufske imovine , atacima po jeziku, kulturi, tradiciji i načinu života, izloženi daljem ekonomskom propadanju i zaostajanju, bili prisiljeni na iseljavanja sa vjekovnih ognjišta , krećući na put u Tursku.
Podršku u odluci u iseljavanju su nalazili u “Džentlemenskom sporazumu “ kojim su Vlade Jugoslavije i Turske 1953. g. aktuelizovale konvenciju iz 1938.g. o iseljavanju “Turaka” iz Jugoslavije. Dogovor dvije Vlade nije nikada ratifikovan, zbog ekonomskih klauzula, pa je zbog toga bio “džentlmenski sporazum”. Ova interna konvencija nikada nije poništena.
Pribavljanje vasike , prodaja zemljišta u bescenje je pratilo odricanje od jugoslovenskog državljanstva , pa se svaki dalji pokušaj “brige” sa jugoslavenske strane smatrao miješanjem u unutrašnje poslove turske države. Turska je, kao i Jugoslavija, znala da među onima koji žele da se isele nema mnogo etničkih Turaka, ali se, zbog međudržavnih dogovora i “viših” ciljeva nije pravio problem. Jugoslaviji je odgovaralo da ode što više muslimanskog stanovništva, kao i Turskoj, s obzirom na njena ogromna, nenaseljena prostranstva.U dokumentima koje su naši iseljenici potpisivali u Ambasadi Republike Turske u Beogradu, na turskom jeziku, koji većina nije poznavala ni u osnovnim elementima, stajale su odredbe da Turska nema prema njima nikakve obaveze kada u nju dođu.
Dugi put je vodio željeznicom do Soluna odakle se , uz presijedanje, išlo opet vozom dalje do Edrine tj. dalje mjesta u raznim krajevima u Turskoj. Put preko Bugarske, iako je bio kraći, nije bio moguć, sve do šezdesetih godina, zbog zategnutih odnosa sa ovom zemljom.
Iseljenici su dobijali jugoslovenske pasoše za jednokratnu upotrebu, u kojima je stajala oznaka “bez državljanstva”.
Pošto iseljenici nijesu smjeli ponijeti sa sobom dragocjenosti, oni su pretresani na jugoslovensko-grčkoj granici.
Pravo na posjetu Jugoslaviji – Crnoj Gori sticali su nakon navršenih pet godina boravka. Pisma koja su slali u Jugoslaviju morala su biti otvorena. Sličan “tretman” su imala i pisma koja su stizala u Tursku.
POČEO SAM DA RADIM SA SEDAM GODINA , I EVO JOŠ RADIM …PUNIH PEDEST GODINA , kaže Suat Nurkan . Moj sagovornik govori” “Naša je sveta i vjerska dužnost da se klonimo luksuza i nepotrebnih stvari jer jedna poslovica kaže: Ko kupuje ono što mu ne treba, prodavaće i ono što mu treba. Treba što manje da kupujemo ono što možemo sami da proizvedemo, da čuvamo i štedimo mukom zarađeni novac, i da ni u kom slučaju ne dozvolimo da se među nama širi mržnja, nesloga, smutnja i lukavstvo. Ko se ovog pridržavao uspio je u Turskoj da preživi i živi životom vrijedna čojeka”
Opterećeni raznim predrasudama, podvrgnuti pritisku šovinističkih elemenata , naši iseljenici su napuštali svoja poljoprivredna imanja i svoje kuće, zanatske radionice i iseljavali se u Tursku gdje im sve to nije bilo obezbijeđeno, često ni u najmanjoj mjeri. Oni su se zato snalazili kako su znali i umijeli, ulagali sredstva dobivena prodajom imanja i kuća, inventara, namještaja u kupovinu skupe zemlje, posebno placeva u Turskoj, i tako obezbijeđivali kakav takav krov nad glavom. Mnogi, međutim, ni to nisu mogli učiniti pa su sami ili uz pomoć novih komšija i ljudi dobra srca podizali proviizorne barake , udžerice ili kopali zemunice.
VJEČITI BORCI PROTIV MUKE I NEMAŠTINE …
Obezbijedivši krov nad glavom,CRNOGORSKI- naši iseljenici su polazili u potražnju bilo kakavog posla. I nalazili su ga u nadničenju na građevinama, transportnim uslugama , fizičkim poslovima u privatnim fabrikama . Niko nije pitao za godine , svi su morali raditi , žene i djeca, čak i ona od dvanaest godina, zapošljavali su se po privatnim fabrikama, radeći za niske nadnice i po 12 sati dnevno, dok su odrasli muškarci se odlučivali ići dalje”trbuhom za kruhom" po zapadnoevropskim zemljama, odakle su slali zarađeni novac porodicama za izdržavanje.
Vlasnici fabrika, su slali kamione u naselja doseljenika po radnu snagu.Tu bi ih ukrcali
u kamione i na isti način vratili nakon završenog radnog vremena.Na ovakav način su iseljenici ne samo radili već i učili turski jezik, radeći zajedno sa turskim radnicima.
U boljem položaju su bili oni koji su imali neku završenu školu u Jugoslaviji tj. Crnoj Gori . Školska sprema im je u Turskoj, nakon provjere dokumenata, bili priznata, bez obzira
što nijesu znali jezik.
Muškarci koji su u Jugoslaviji odslužili vojni rok bili su oslobađani od ove obaveze u novoj državi.
Stanovništvo gradskog porijekla lakše se adaptiralo u novoj sredini od onoga koje
je stiglo sa sela.
U početku je veliki broj djece poratnih doseljenika ostajao neškolovan. Bio je mali broj onih koji su pohađali srednje škole, a oni koji su studirali sedamdesetih godina bili su veoma rijetki. Danas, stasava četvrta generacija onih čije je porijeklo u Crnoj Gori, ugledni, obrazovani , ponosni na Tursku koju osjećaju kao svoju domovinu i koju nose u srcu , a Crna Gora im je uvijek u duši, dokazujući svakim svojim postupkom lojalnost Republici Turskoj.
Bez obzira na razloge i uslove odlaska veze sa zavičajem(posebno poratnih iseljenika )nijesu prekidane, i bilo koji dio svog nasleđa nijesu isključili iz sebe i upravo u svojim korijenima nalaze nadahnuće da rade na zbližavanju Crne Gore i Turske , a da to ni u jednom momentu ne remetenjihovo temeljno tursko opredjeljenje.
Bez obzira na sve promjene koje su se desile u Crnoj Gori na političkom, ekonomskom i kulturnom planu,ona se nije dovoljno posvetila onima koji su svoja vjekovna ognjišta morali napuštiti zbog razloga , koje svi mi moramo osuditi i potruditi se da se nikada više ni jedan čovjek rođen u Crnoj Gori ne nađe u CRNOM VOZU, da mu razlog za putovanje BEZ VOZNOG REDA bude vjerska pripadnost i putovanje u jednom pravcu od matice ka zemlji prijema i da nikada više zbog bilo koje ideologije ne stvaramo muhadzire, muhadžirske puteve i muhadžirluke sa presjedanjem, kao što smo to svojevremeno radili sa muslimanima i Bošnjacima iz Crne Gore , “donoseći “zabrane” o iseljavanjima u Tursku na jednoj strani , a istovremeno dozvoljavajući odlazak u Makedoniju , pa nakon dvije godine sa izjavom 2 svjedoka “ da svaki dan klanjaš “ , potvrđujući svoje tursko porijeklo možeš se odatle iseliti u Tursku “
Što više saznajem , više se STIDIM postupaka onih sjede na dvije stolice , koji su u Crnoj Gori loše sluge , još lošijih gospodara i koji streme obnavljanju ili verifikaciji ideja etničkog čišćenja i progona iz Crne Gore svih koji ne pripadaju ili ne podržavaju ideju stvaranja “sve srpskog svijeta” u koji bi bila i uključena i Crna Gora.
PROBUDI SE CRNA GORA i ne ćeraj svoju đecu od sebe! Ne ćeraj ih da vjekovima dokazuju ko su i kome pripadaju ! Ne ćeraj ih da dobavljaju lažne VASIKE da bi opstali i preživjeli u nekim tuđim , a opet njihovim državama ! Ne ćeraj ih da dokazuju da su tvoj dio …ne trebaju im iseljeničke knjižice da bi dokazali ko su i odakle su , odakle su doselili i kome indetitetski pripadaju ! Dobro oni to znaju …sve to nose u duši, koja pripada Crnoj Gori …iako ona zna biti i majka i maćeha svojoj đeci !!!
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore