PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA
CRNA GORA U DUŠI , A TURSKA U SRCU
Poštovani prijatelji i članovi Asocijacije dijaspore Crne Gore, prije 3 godine sam prvi put posjetila udruženja i iseljenike iz Crne Gore kojima je zemlja prijema Republika Turska. Prilikom te posjete , a kasnije u stalnoj komunikaciji iz koje sam gradila prijateljstva sa mnogima od njih , dosta često sam čula rečenicu da svi oni vole i da im je Turska (koja im je dala sve)u srcu, ali da Crnu Goru nose u duši. Nemoguće je bilo kroz sve te kontakte ne osjetiti duh nekih prošlih vremena i ne pomisliti da je svijet jedan, da je život jedan, ali i da je zavičaj jedan. Na njega se oslanjaju misli, sjećanja, riječi, pamćenja, djela i istina. Uspomene koje su nam prenijeli đedovi, babe, očevi, majke, na običaje, jezik, kulturu, na odrastanja svako od nas čuva da se ne bi izgubio.
Davno su bile 1876., 1914, 1946.- 1948. godine, a protok vremena briše iz sjećanja i razloge i način odlaska iz zavičaja, oni ostaju zapisani u djelima istoričara i putopisaca, koji kažu da je došlo do masovnijeg iseljavanja muslimanskog življa iz gradova koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Muslimansko stanovništvo se nakon rata 1876-1878.godine počelo iseljavati iz gradova Nikšić , Bar, Ulcinj, Podgorica,Kolašin, Bijelo Polje.
Masovna iseljavanja muslimana su se dešavala i poslije balkanskih ratova , iz krajeva koji su pripali Crnoj Gori. Iseljavanja su uglavnom išla ka centralnom dijelu Osmanskog carstva, i to u dva pravca: jedan preko Podgorice i Bara, a drugi preko Skoplja.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih djela, iz novooslobođenih krajeva Crne Gore od aprila do juna 1914. godine, preko Bara, iselila su u Tursku 12.302 lica. Prema austrougarskim izvorima, do jula 1914. se iselilo 16.570 lica. Iseljavanja su zabilježena i nakon stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine.
Nastavljeno je iseljavanje u Tursku, posebno u periodu 1946-1970.godine.
Prema turskim izvorima, u tu zemlju je između 1946.g. i 1968.g.sa područja bivše Jugoslavije pristiglo 41.950 muslimanskih porodica sa 159.030 članova.
Iz Crne Gore najviše muslimana se iselilo iz Rožajskog kraja, oko 4500, dok je iz Bihora i Bijelog Polja bilo pojedinačnih slučajeva.
Između Jugoslavije i Turske je 1954. godine potpisan tzv. „Džentlemenski sporazum“ o iseljavanju.
Osmansko carstvo, odnosno kasnije Republika Turska je prihvatala izbjeglice kako su ih oni zvali muhadžire, pod uslovom da se identifikuju kao Turci i da promijene svoja prezimena. U tom novom životu, novom gradu, državi, tuđoj a opet svojoj postali su vlasnici tapije na dvije geografije,dvije istorije, dva jezika, dvije kulture, dva načina života koje su u sebi morali stopiti u jedno, a sve to je formiralo naselja u Istanbulu Pendik, Bešjuz-evler, Kučuč- kej, Bajram pašu –Jildrim mahalu u kojima se više govori “našim “ jezikom nego turskim sa dijalektom zavičaja , u kojima se sluša “naša muzika” i u kojoj ćete kod skoro svih ugledati suzu u oku kad izgovore rečenicu – Turska mi je u srcu, a Crna Gora u duši.
Nije lako poći u nepoznato… Odlaziš jer moraš . Odlaziš da bi pronašao nešto novo uz čuvanje onog starog kojeg nosiš u svom intimnom prtljagu cijelog života.Odlaziš da bi srušio… izgradio … doživio… osvojio i ne rijetko preživio.
Sve to nije uticalo da naši iseljenici , bilo koji dio svog nasleđa isključe iz sebe i da upravo u svojim korijenima nalaze nadahnuće da rade na zbližavanju Crne Gore i Turske.
Njihove životne priče , njihova emocija prema Crnoj Gori , uz poštovanje onog njihovog nekadašnjeg “moranja” i odlaženje iz toplog doma, svjesna činjenice da ih tada tamo neđe đe ne znaju jezik , đe se mnogi od nas ni u mislima nebi usudili poći, zaslužuju poštovanje svih nas.
Zaslužuju da ostanu zapisani i sačuvane od zaborava njihovi odlasci , kada su iz Crne Gore ponijeli ono nešto za što je vrijeđelo napuniti kofere… borbama…za doživjeti , preživjeti i izgraditi most ljubavi prema matičnoj državi.
Kažu da upoznati jedan narod možeš samo ako hodaš njegovim stazama, jedeš za njegovim stolom , saznaš čemu se nada , u šta vjeruje I čemu pripada su između ostalog razlozi mog boravka u Turskoj , u kojem ću upoznavajući naše iseljenike prikupiti material za ediciju kao dio projekta Asocijacije dijaspore koja će se zvati “PUTOVANJE OD DUŠE DO SRCA DUGO VIŠE VJEKOVA „ koja je inspirisana rečenicom „Turska u Srcu , a Crna Gora u duši“ i koja će biti pisana čistom emocijom onih koji hodaju tragovima i putevima svojih čestitih đedova koji sada vode prema njihovoj voljenoj Crnoj Gori, što je pokazatelj da zemlja u kojoj smo rodjeni živi u nama i sa nama svakog trenutka i koji nam pokazuju i uče nas da je i više vjekova malo kad je ljubav prema Crnoj Gori u pitanju.
Prva edicija je namijenjena iseljenicima iz Crne Gore kojima je zemlja prijema Republika Turska , nakon koje ćemo raditi i u drugim iseljeničkim sredinama po svjetu, sa željom da zajedno sa njima u budućnosti u zajedničkim aktivnostima izbrišemo prostornu udaljenost i svu različitost naših življenja, stapajući svoje emocije u jedini putokaz ka izlazu iz beskonačnih tunela naših nemara koji će sačuvati od zaborava ljubav prema zavičaju u kojem su rođeni oni ili njihovi đedovi , jer zavičaj je svetinja, mjera za sve u životu, ljubav i ljepotu, prijateljstvo, nježnost, za dobrotu, uspjeh i budućnost.
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore