PONOSNA JER SAM CRNOGORKA I SUVERENISTA!
PAMTIM i 1918.g., i KRVAVE PIROVE NA PROSTORU SFRJ, POLJA TUGE SA BIJELIM NIŠANIMA U NEPREGLEDNIM MEZARJIMA U NAPAĆENOJ BOSNI , ZAPALJENE KROVOVE KUĆA U KONAVLIMA i DUBROVNIKU, UPLAKANU ĐECU i POVIJENA RAMENA MAJKI SA KOSOVA , ČIJA JE JEDINA GREŠKA RAZLIČITOST OD ONIH KOJI SU SAMO “veliki” U SVOJOJ NELJUDSKOSTI i KOJE DOLAZEĆI U CRNU GORU NIJESU IMALE ĐE NI NAPRIJED , A NI NAZAD !
AKO SAM ZBOG TOGA CRNOGORSKI NACIONALISTA , ŠTA STE VI KOJI STE DOZVOLILI DA SE U CRNOJ GORI BARJAČI SA ZASTAVAMA TUĐIH DRŽAVA ?ŠTA STE SVI VI KOJI STE ZABORAVILI ŠTA VAM JE CRNA GORA I ŠTA VAM JE SVE DALA?
U susret danu Nezavisnosti , a nakon mnogih dešavanja za koja sam mislila da se NE MOGU desiti u jakoj državi za kakvu sam smatrala da je Crna Gora u kojoj svaki njen građanin bi trebao da diše za njen prosperitet i napredak , za koju su naši preci živote ugradili u temelje njene suverenosti, slušajući pokušaje opravdanja za greške koje su nas dovele tu đe jesmo , zbog kojih se izjednačuje patriotizam i nacionalizam , naravno CRNOGORSKI U CRNOJ GORI (drugi nijesu problem ) nameće mi se pitanje šta ste vi koji ste zaboravili sva svoja ne/činjenja u prethodnom periodu , a ako sam ja i svi mi(koji nemamo drugu domovinu osim Crne Gore ) crnogorski nacionalisti ?
Kažu da su veliki narodi koji pamte , a moj narod pamti sa tugom i aneksiju Crne Gore 1918.g, pamtimo i dešavanja zadnjih godina XX i prvih godina XXI vijeka i krvave pirove kojim je rasparčana država u kojoj sam rođena . Pamtimo iz tog vremena i kolone nevoljnika koje su se slile u moju državu , bježeći sa svojih vjekovnih ognjišta od politike i djelovanja ekstremnih frakcija i grupacija retrogradnih politika koje su svojim činjenjem dobile pečat genocidnih.
Zašto sam ja crnogorski nacionalista , ako pamtim da sam 2002. godine , odlazeći u poslovnu posjetu Bosni , osjećala nerazumijevanje i strah od nečeg sto se tamo dešavalo , a nijesam mu znala ime, oblik i razlog? Kasnije sam saznala da se to formuliše kao najekstremniji, najbrutalniji zločin namjernih uništavanja nacionalnih, vjerskih grupa – genocid? To je bio moj prvi susret sa BIH poslije tog nesrećnog rata i ostao je upamćen po nepreglednim mezarjima –muslimanskim grobljima - smještenim čini mi se na svakoj slobodnoj površini , na kojoj nijesu bile popaljeni i porušeni domovi , onih koji su samo živjeli na svojoj zemlji i voljeli je kao što mi volimo Crnu Goru. Pored puta , polja tuge sa bijelim nišanima , koji svjedoče o bezumlju , mržnji prema svemu što ne pripada “velikima” u nečovječnosti.
Sjećam se Sarajeva kao grada naših studenskih eskurzija, prvih simpatija i slika koje retuširane stoje u našim sjećanjima na posebnim mjestima .Te 2002. ga vidim razorenog ... gordog .
Tada sam posjetila i Mostar . Šetajući Mostarom budim sećanja na ono prije , prelijepi Stari most simbol kakav je imao malo koji grad i kojem prohujali vjekovi nijesu moglo ništa , srušen je 1993. godine i ponovo izgradjen 2004. godine
Ne osjećam više strah , nego bijes koji ide uz nerazumijevanje . Kome je ovo bilo potrebno ? Koji su to viši interesi bilo kojeg naroda na svijetu da zbog njegove politike strada 100.000 ljudi , a iz svojih domova bude protjerano 1.800.000.
Zašto sam ja crnogorski nacionalista , ako se sjećam vremena u kojem je na Kosovu bijesnio rat ? U to vrijeme u Baru po ulicama i parkovima ležale žene sa malom đecom, čekaju ukrcaj na feribot kojim ce povesti svoju đecu daleko od bezumlja, stradanja i mržnje. Na jednom od tih “vijađa” sam i ja idem službeno za Napulj. U Bariju od broda do “prelaza” kolona žena koje drže đecu u rukama. Italijanski policajac-carinik sa vučjakom prilazi tim ženama. Djeca vrište, umorna , iscrpljena od “valjanja” broda po talasima, prestrašena od vučjaka koji im se unosi u lice. Sramota me što stojim tu, što gledam razočarenje onih koje vraćaju iza “sindzira” ne daju im zbog slobodne procjene talijanskog policajca da uđu u Italiju. A one nemaju đe ni naprijed , ni nazad … njihova izgubljenost , uplakana đeca i povijena ramena su simbol svega onoga što ih je snašlo u dugim godinama rata i nerazumevanja i to je gorčina koju dugo godina osjećam , kad god neko od onih koji su došli u Crnu Goru, zaboravljajući sva dobra crnogorskog naroda , skandiraju državi , koja ih je svojom politikom istjerala sa vjekovnih ognjišta.
Zašto sam ja crnogorski nacionalista jer sam osjećala stid šetajući Stradunom igledajući da na svakoj drugoj kući stoji spomen ploča na kojoj stoji datum i slika kako je ta kuća stradala od granatiranja “zločinačke JNA” ? Posjetila sam Pomorski muzej , smješten u tvrdjavi Sveti Ivan.Na drugom spratu postavke fotografija Dubrovnika koji gori i fotografija mladog momka koji je poginuo snimajući upravo te fotografije. Izlazim , sa željom da niko od prisutnih ne sazna da sam iz Crne Gore , čiji građani “čak ni kao pripadnici JNA” nijesu smjeli biti tamo i braniti “teritoriju” Crne Gore u Dubrovniku i Konavlima, ni zbog kojeg razloga . Tu nema opravdanja !!!
Sve ovo i još mnogo toga što smo gledali u proteklom periodu , a što je u kontinuitetu urušavalo crnogorski identitet u Crnoj Gori , uz mnogo predsrasuda koje su bile rezultat negativnog nasljeđa i višedecenijske “tihe” kampanje usmjerene na potiranje crnogorske države, su u meni stvorile otpor prema svemu što znači mržnja prema različitostima,otpor prema onima koji nose u sebi mržnju prema svemu ko nije pripadnik njihovih retrogradnih politika uz nerazumijevanje na kojim interesima su se mogle graditi sve te nesreće .
Sva ta pamćenja su bili razlozi koji su iskreirali moju želju da dam doprinos svojim aktivnostima u predreferendumskoj kampanji, pristpajući prije 15 godina Pokretu za nezavisnu i zašto sam na pitanje” Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim medjunarodno-pravnim subjektivitetom?”odgovorila sa DA !
SUVERENA CRNA GORA i ANTIFAŠIZAM NEMAJU ALTERNATIVU, a oni koji su nas svojim pogrešnim ne/činjenjem doveli u situaciju da se moramo takmičiti u sopstvenoj državi ko će istaći veću zastavu da bi pokazali svoju nacionalnu pripadnost , nek se zapitaju ko su i koji su to interesi zbog kojih ne znaju da "nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo” zbog kojeg živimo životom koji nam troši srce i dušu , koliko god to da teško bilo mi ne odustajemo da svojoj đeci prenesemo amanet njihovih predaka i koji će đe god da žive sa ponosom uvijek reći CRNA GORA to je moja domovina sa kojom se ponosim i kojoj pripadam .
Vera Kirovic
predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore