PATRIOTIZAM JE I ZNATI I RAZUMJETI DA NIJE CIJELI ŽIVOT GRAĐANA U CRNOJ GORI BORBA ZA VLAST POLITIČKIH PARTIJA I IZLAZAK NA BIRALIŠTE ?
PATRIOTIZAM JE BORITI SE ZA PRAVA GRAĐANA I DIJASPORE BEZ SELEKTIVNOG PRISTUPA !
DRUŠTVENE PROMJENE POKAZUJU DA SMO MULTIPLIKACIJOM DRŽAVLJANSTVA DOBILI MULTIPLIKACIJE PREBIVALIŠTA ,ŠTO UPUĆUJE NA NEOPHODNOST PREISPITIVANJA POSTOJEĆIH ZAKONSKIH RJEŠENJA
Izbor prebivališta kao zakonske tačke vezivanja u odnosu na državljanstvo,zasnovan je na pretpostavci da se samo jedno mjesto može smatrati prebivalištem.
Na osnovu toga svako fizičko lice ima samo jedno prebivalište u prostoru gdje pretežno ostvaruje svoje lične, porodične i poslovne odnose.Prebivalište-domicil je mjesto sa kojim je to lice najtešnje povezano, u kome je uspostavilo svoje najčvršće i najdugotrajnije životne veze - dom, porodicu i zaposlenje . Pravnom poretku ne samo Crne Gore , nego bilo koje zemlje je neophodna određena stabilnost koju obezbjeđuje spomenuto boravljenje subjekta prava, jer bez te stabilnosti gotovo da i nije moguće obezbijediti ostvarivanje prava.
Pored prebivališta, fizičko lice može imati i boravište ili privremeni boravak. Boravište je izveden pojam budući da se u pravnoj teoriji i zakonodavstvu uobičajeno definiše kao mjesto gdje određeno lice boravi "izvan svog mjesta prebivališta", i to privremeno, uzgredno, bez namjere tog lica da tamo stalno ostane i da to mjesto smatra centrom svojih životnih interesa.
Međutim, još u SFRJ, pojam prebivališta se odvojio od realnosti, jer je domaćim državljanima koji su odlazili na”privremeni” rad u inostranstvo, sud na osnovu namjere povratka priznao zadržavanje kontinuiranog prebivališta u zemlji, tokom cijelog, ponekad veoma dugotrajnog perioda boravka u inostranstvu. Prebivalište se u praksi bilo približilo pojmu državljanstva. Svaki
domaći državljanin je imao prebivalište u nekom mjestu u SFRJ i nije ga u očima suda tako lako gubio, bez obzira na dužinu odsustva. Tako se već tada došlo u situaciju da je bio moguć sukob kvalifikacija u pogledu ove tačke vezivanja, jer bi nekom licu po našem pravu bilo priznato domaće prebivalište, dok bi po stranom pravu zemlje prijema -države u kojoj je boravio već stekao njeno prebivalište. Za razliku od situacije kada su postojala dva državljanstva, razrešenje ovog sukoba kvalifikacija nije bilo zakonski regulisano, već je bilo prepušteno sudskoj ocjeni.
Danas je taj problem još uočljiviji. Raniji pristup prebivalištu građana na privremenom radu sadašnja njihova formulacij crnogorska dijaspora nije se mnogo promijenio - oni i dalje imaju prebivalište u Crnoj Gori teško ga gube i teško ga se odriču , bez obzira što mogu biti upisani u registre prebivališta i u zemljama prijema.
Polazeći od ranijeg principa da svaki domaći državljanin treba da ima prebivalište u nekom mjestu u zemlji, tadašnji organi unutrašnjih poslova su dosta lako prihvatali prijave prebivališta od građana iz drugih republika SFRJ -danas dvojnih državljana ( upisi prije 03.06 2006. ) koji danas imaju državljanstvo i neke od sada nama susjednih država. Oni nijesu stvarno namjeravali da se nastane na crnogorskoj teritoriji ili nijesu bili sigurni, da li će se nastaniti na teritoriji naše ili susjedne države, ili su radi ostvarenja nekog interesa(umanjenja poreza na nekretnine ) želeli da imaju prebivalište na oba mjesta. Bez obzira na namjeru, oni su mnogo lakše od stranaca dobijali potvrdu o prijavi prebivališta. Na taj način su postupali
ne samo organi u Crnoj Gori , nego, i u susjednim državama koje su nekad činile bivšu SFRJ. Tako smo paralelno sa multiplikacijom državljanstava, suočeni i sa pojavom multiplikacijeom prebivališta - domicile.
Pošto se nemaju pouzdani statistički podaci o raširenosti ove pojave, praktično iskustvo nam govori da neki domaći državljani koja su ujedno i državljani susjednih država Srbije , Kosova, Hrvatske i Bosne i Hercegovine , Albanije jer pored našeg imaju prijavljeno prebivalište i u tim zemljama.
Do početka ovog vijeka relativno rijetki stranci su živjeli na teritoriji Crne Gore i uglavnom su to bili diplomatski ili privredni predstavnici svojih država, pojedinci koji bi sklopili brak sa crnogorskim državljanima. Od sredine 2004.g. Crne Gore je otvorila svoje tržite (u najvećem dijelu nekretnina) za SDI (direktne strane investicije) i zahvaljujući liberalanom Zakonu o stranim direktnim investicijama, Zakonu o tekućim i kapitalnim transakcijama i Zakonu o porezu na promet nepokretnosti postalaje privlačna za određeni broj ekonomskih imigranata Polazna tačka za njihova statusna pitanja je bila da najveći broj tih imigranata nemaju namjeru trajnog nastanjenja u CrnojGori , već u njoj borave samo privremeno, dok ih interesi trgovine ,rada i kapitala ne odvedu dalje. Vrijeme iza nas i praksa su pokazli da ta privremenost može potrajati i po nekoliko godina tj. i do današnjih dana (17 godina) , što je period u toku kojeg u vezi sa tim licima su se pojavila pitanja statusnog, porodičnog ili nasljednog prava ( zaključenje ili razvod braka, rođenje djeteta, smrt). Ta pitanja se trebaju rješavati pred crnogorskim sudovima ili organima uprave i svako negiranje ili osporavanje je kršenje osnovnih prava i sloboda , pogotovo što se preko nekretnine može ostvariti pravo boravka u Crnoj Gori do godinu dana, sa pravom produženja.
Postepenom povećanju broja stranaca koji duži period žive na crnogorskoj teritoriji doprinio je i process privatizacije domaćih privrednih društava i osnivanja novih u kome u značajnoj mjeri učestvuju i stranci - radnici i funkcioneri stranih investitora. Ponekad su ti„stranci“ ustvari bivši crnogorski državljani, emigranti koji su se u međuvremenu zaposlili u stranim firmama ili svoj capital investiraju u našu privredu, te članovi njihovih porodica. Broj poslovnih subjekata u stranom vlasništvu u Crnoj Gori u 2019. godini iznosio je 12 429. Najveće učešće poslovnih subjekata u stranom vlasništvu prema zemlji porijekla vlasnika bilo je iz Turske 3 652 odnosno 29,4%, Rusije 2. 217 poslovnih subjekata odnosno 17,8%, zatim iz Srbije 1 627 odnosno 13,1% i Ukrajine 711 poslovnih subjekata odnosno 5,7% . I po osnovu zaposlenja stranci ostvaruju pravo boravka do 1 godine, sa pravom produženja.
Tu su i predstavnici raznih vladinih i nevladinih stranih i međunarodnih organizacija koji su privremeno nastanjeni u Crnoj Gori.
I na kraju ili početku treba dodati da najbrojniju kategoriju „stranaca“ koji žive u Crnoj Gori trenutno čine nekadašnja raseljena I interno raseljena lica sa prostora bivše SFRJ , za koje je pitanje merodavnog prava za lični status regulisano članom 12. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, kojim je predviđena primena prava države prebivališta, a u nedostatku prebivališta, prava države boravišta, a od 2014. god. po Zakonu o strancima status raseljenih i interno raseljenih je prestao i sva ta lica su bila u obavezi da pitanje svog boravka i statusa u Crnoj Gori ostvare u poštovanju istog.
Značaj prebivališta i boravišta ogleda se i u njihovom širokom prisustvu u pozitivnom pravu. Prebivalište je u mnogim slučajevima najvažnija pretpostavka i uslov za ostvarivanje individualnih prava kao što su biračko ili pravo na socijalnu pomoć i ostale pogodnosti, odnosno za ispunjavanje individualnih obaveza kao što su plaćanje poreza i doprinosa i druge.Prebivalište je od značaja i u postupku određivanja mjesne nadležnosti po pravilu se u upravnim stvarima i sudskom postupku mjesna nadležnost organa, odnosno sudova određuje prema prebivalištu stranke, a ako stranka nema prebivalište na odnosnoj teritoriji onda prema boravištu.
Po prirodi stvari nameće se pitanje ako je Crna Gora na putu ka članstvu u EU , zar osnovna statusna pitanja njenih građana ne bi trebala biti riješena?
Zar statusna pitanja u odnosu na porijeklo mnogobrojne crnogorske dijaspore i iseljenika ne bi trebala da se riješe, bez obzira koja im je zemlja prijema ?
Kome smeta tačna evidencija građana, državljana ,njihovog prebivališta ili boravišta u Crnoj Gori i stvaranje pretpostavki za zaštitu prava koja im pripadaju po tim osnovama?
Ko to od nas ne zna da se u poštovanju zakona o registrima smanjuje broj nelegalnih migracija, eliminišu se disproporcije između radnih i boravišnih dozvola i prijava na obavezno osiguranje, usklađuje se broj stranaca na tržitu rada Crne Gore sa realnim potrebama poslodavaca kroz godišnje utvrđivanje kvota zanimanja, povećanje obuhvatnosti poreza i doprinosa ?
Zar rješenje svih ovih pitanja (problema ) ne treba da bude osnovno koncepcijsko opredeljenje zakonodavca?
I što prije shvatimo da život u Crnoj Gori nije samo politička utakmica i pravo na glasanje dijaspore i građana , bolje će nam svima biti !
Vera Kirović
Predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore
Uprava za Dijasporu Crne Gore